Luzer kojeg volimo

Luzer kojeg volimo

Dušan Čater, Stari je opet pijan, prev. Jagna Pogačnik, Fraktura, Zaprešić, 2003.

Osim nepobitne činjenice da je rođen u Celju 1968. te da je studirao sociologiju u Ljubljani, javno dostupni biografski podaci o slovenskom piscu Dušanu Čateru prilično su kontradiktorni. Tako se različiti izvori ne mogu složiti da li je Čater možda studirao i novinarstvo, da li su određene njegove knjige zbirke priča ili, pak, romani te da li su izdane, primjerice, 1995. ili 1997. godine. No, još su dvije stvari ipak prilično sigurne. Kao prvo, Hrvati su u nekoliko navrata mogli uživati i u nešto bliskijem kontaktu s tim književno raspoloženim zahodnim sosedom pri njegovim posjetima zagrebačkim kolegama piscima. No, tu je pisana/čitana riječ možda ipak bila manje u središtu pozornosti i više su se brojila ispijena piva i druga pića po izboru, uspoređivali honorari i ogovarali izdavači na sve četiri strane svijeta, nego iščitavale bibliografske kartice. Ali kad smo već kod brojanja naslova, slijedi i druga provjerena činjenica — Čaterova peta knjiga (sasvim pouzdano izdana u Sloveniji 2002) njegovo je prvo djelo koje domaća publika, sve manje vična ex-yu jezicima, sada napokon može pročitati pod mekim, hrvatskim koricama za ovu priliku prigodno ukrašenima pivskom bocom.

Stari je opet pijan — već prema naslovu dalo bi se, i to posve ispravno, zaključiti da će se u ovom romanu dosta piti. No, nakon pomalo zbunjujućega latino početka, umjesto kakve socijalno osviještene priče o postarijem ocu alkoholičaru, dočekuje nas ispovijed profesionalnoga pisca, u slobodno vrijeme utjerivača dugova, alkoholičara i narkomana. No, to ga ne sprečava da živi naizgled običnim boemskim životom i ima obitelj — ženu koju uglavnom ipak voli te šestogodišnjega klinca koji ga povremeno zna počastiti spomenutom naslovnom rečenicom. Stari, tako, uglavnom trati dane lunjajući ulicama Ljubljane s najboljim prijateljem i bratom po peru — Jurčetom, ponajviše se zadržavajući u omiljenom Orto baru; povremeno s uhodanom ekipicom (Dragan i Miša) utjeruje dugove po slovenskim brežuljcima oslanjajući se najviše na svoj opak izgled, a onda i na malo konkretnije zastrašivačke poteze svojih kolega; tu i tamo svrati do ljubavnice Kike, poševi neku kurvicu ili prijateljicu ili, pak, izvede sina na vožnju biciklom. No, najviše vremena ipak provodi nalijevajući se bambusima i trpajući si koku u nos svakom (ne)prilikom. Kad jednog dana sav taj njegov nepromišljeni hedonizam ipak zaprijeti da će ga napokon stajati glave, njegovo je prvo rješenje — zbrisati u Južnu Ameriku.

Spomenutoj slovenskoj junačini, osim zavidna stasa, vlastitog imena, nadimka i osnovne profesije, Čater je vrlo vjerojatno posudio i nekoliko vlastitih poroka te pokojeg (ne)prijatelja, a brojni su slovenski kritičari u romanu prepoznali i neke druge, vrlo konkretne pojave sa svoje kulturne pozornice. Upućeniji u domaća zbivanja mogli bi u romanu zasigurno naći i neke paralele s hrvatskom zbiljom. Tu vlastitu suvremenu zbilju većina je njihovih i naših pisaca do sada uglavnom nastojala prikazati što je vjernije moguće — dakle, prilično tmurno, depresivno i žalosno. No, u svom prikazu polusvijeta, Čater se poslužio nešto drukčijim trikovima.

Dijelom je, tako, posudio nekoliko jeftinih klišeja iz američkih filmova, malo ih ipak razblaživši za realističniji slovensko-europski touch, zatim je ubacio nekoliko dojmljivih epizoda iz djetinjstva, kao i pet vrlo južnoamerički intoniranih ulomaka da zaokruže čitavu stvar te sve još obilato začinio humorom i ironijom. Kao rezultat svega toga Čaterov je Stari u konačnici ispao tipičan herojski lik — uspjevši se provući kroz brojne opasne situacije tek s pokojom ogrebotinom on nam je tijekom priče otkrio svoje (prilično brojne) negativne strane, ali je i nakon svega toga ostao onaj za kojega čitatelj na kraju navija jer shvaća da u dubini duše ipak nije tako loš. Tek pomalo neodgovoran, pasivan, neodlučan, nedosljedan i nezreo. Zapravo, da se na trenutak prebacimo u filmski svijet, on je tipičan koenovski protagonist — relativno običan čovjek koji se odjednom našao izbačen iz kolotečine svojega često nimalo uzorna života i suočen sa zbivanjima koja su se nekako otela kontroli. A Stari se ovdje suočio s ubojstvom.

Na prvi bi se pogled moglo činiti da su brojne opisane peripetije, baš kao i većina junaka u romanu, svojevrsne karikature, da je humor malo pretjeran, čitava situacija posve nerealna, likovi jednodimenzionalni, a hedonizam prenapuhan. No, ta odsutnost neke više metafizičke razine u razmišljanjima junaka ne znači automatski i da je čitavi Čaterov književni okolišpomalo banalan. Brojni sporedni pasaži romana (prisjećanja na traumatične događaje iz djetinjstva, dani u Južnoj Americi), velik broj dijaloga, neki originalni psihološki uvidi te sveprisutan ironičan odmak definitivno dokazuju da je Čater itekako sposoban za kvalitetno, inteligentno i duboko pisanje. Dakle, za svu je ovu prije spomenutu banalnost očito morao imati razloga. S obzirom da je naša zbilja u većini književnih slučajeva prikazana lišena svake iole prizemne dimenzije, vrlo oprezno pofutrana humorom i bogato opremljena intelektualnim dodacima, Čater se u svom romanu htio otresti svakoga takva tereta i ponajprije zabaviti čitatelja sarkazmom i spomenutim karikiranim i plastičnim prikazivanjem slovenske svakodnevice. Možda je u tome i malo previše uspio jer bi se roman, u cjelini gledajući, na kraju ipak najprije mogao preporučiti onima koji su uspjeli preskočiti većinu školske lektire kao pitko i ne odveć zahtjevno štivo. No, ispod površine, Stari je opet pijan skriva još mnogo toga.

Jelena Gluhak