Labirinti psihološke zapletenosti

Labirinti psihološke zapletenosti

Koreografski jezik Christiana Spucka koristi se raznorodnim elementima koji su mu potrebni za uvjerljivo prikazivanje svijeta što ga simbolizira Lulu, svijeta koji nije nestao ni stotinu godina nakon što ga je Wedekind prorekao i ocrtao, nego je postao sastavnim dijelom današnjice i sutrašnjice

Moderni baleti sa sadržajem zasebno su poglavlje plesne umjetnosti. Suvremeno plesno kazalište već je pomalo iscrplo formulu od nekoliko kraćih koreografija u jednoj večeri i sve se više javlja tendencija stvaranja cjelovečernjih djela. Stuttgartski balet, koji je 1961. utemeljio John Cranko, poznat je i zauzima jedno od vodećih mjesta u svijetu upravo u njegovanju i poticanju baleta sa sadržajem. Najnovije je takvo ostvarenje Lulu. Čudovišna tragedija mladog, 34-godišnjeg stalnog koreografa Stuttgartskog baleta Christiana Spucka. Najnovija djela prije Lulu bili su balet Edward II. Davida Bintleya iz 1995. i Don Quijote Maximilijana Guerre iz 2000. godine.

Šostakovič, Berg i Schönberg

Christian Spuck posegnuo je u svom prvom cjelovečernjem djelu, a jedanaestom za Stuttgartski balet, za ekspresionističkom dramom o Lulu Franka Wedekinda, njemačkoga pisca koji je morbidnim likovima i sižejima odrazio raspad građanskoga društva na prijelomu 19. u 20. stoljeće. Poslužio se drugim komadom o Lulu, Pandorina kutija. Čudovišna tragedija, u suradnji s dramaturgom Rüdigerom Nolteom. Izvanjska ispraznost Luluina postojanja s istovremenom intenzivnom unutarnjom potragom za ljubavlju i ostvarenjem smisla života nadahnuto ga je potaknula na plesno uobličavanje toga teškog ekspresionističkog predloška.

Balet tematski slijedi formu istoimene Bergove opere s prologom i tri čina, ali je formalno podijeljen u dva dijela. Tu se odigravaju susreti i odnosi Lulu sa Schigolchom, doktorom Schöningom, njegovim sinom Alwom, slikarom Schwarzom, groficom Geschwitz, brojnim prolaznim muškarcima u njezinu životu. Spuckov balet donosi sažetak svih tih odnosa, nužno pojednostavnjen za plesnu pozornicu. U središtu je pozornosti sama Lulu u slojevitosti svojega bića koje ne mari za skrupule i moral. Scenografija Dirka Beckera i kostimi Emme Ryott naznačili su dekadentnost okoline.

Glazbenu osnovu baleta čine brojni kraći ulomci skladbi Dmitrija Šostakoviča, Albana Berga i Arnolda Schönberga, što ih je aranžirao Thomas Volk. Prevladavaju pojedini stavci iz Šostakovičevih orkestralnih, baletnih i jazz-suita. Upravo Šostakovičevi groteskno-ironični valceri te sjaj i izvrsnost njegove instrumentacije omogućuju petipaovsku raskoš pojedinih velikih ansambl-prizora, dok Bergova i Schönbergova glazba odvode u mračne labirinte psihološke zapretenosti. Iz Bergove je opere u baletu opstao jedino Ostinato iz Lulu-suite jer je i sama glazba za operu sa skrivenim strukturnim procesima, u kazališnoscenskoj funkciji problematična, a osobito je takva za plesno kazalište. Odličnu glazbenu izvedbu vodio je James Tuggle.

Odlična Katja Wünsche

Koreografski jezik Christiana Spucka koristi se raznorodnim elementima baletne klasike, neoklasike, jazz dancea i drugih stilova koji su mu potrebni za uvjerljivo prikazivanje svijeta što ga simbolizira Lulu, svijeta koji nije nestao ni stotinu godina nakon što ga je Wedekind prorekao i ocrtao, nego je postao sastavnim dijelom današnjice i sutrašnjice.

Ansambl Stuttgartskog baleta s najvećom koncentracijom sudjeluje u toj plesnoj drami snažnih naboja s intenzivnim glumačkim izrazom, ponegdje pjevačkim i verbalnim, uz uporabu videotehnike, što suvremenom baletu kao nijemoj umjetnosti daje novu težinu i zahtjeve.

Predstavu nosi mlada istaknuta solistica Stuttgartskog baleta Katja Wünsche kao Lulu, koja egoizmom uništava sve oko sebe jer je i njezin život od početka uništen neljudskim društvenim odnosima. Ona nije jedina i njezina se sudbina umnožava na niz bezličnih istovjetnih djevojaka. Ona je istodobno ranjiva, lomljiva i neuništiva, sve dok ne dopadne pod nož Jacka Trbosjeka, šokantnost čije pojave jedino može razriještiti njezinu sudbinu. Njihov završni brutalni prizor s više nego uvjerljivom ekspresijom Luluine uzaludne borbe i umiranja u koreografiranom i točno fiksiranom plesnom pokretu ostavlja gorak okus.

Drugu žensku ulogu groficu Geschwitz izvrsno je karakterizirala Diana Martinez Morales. Među muškim tumačima teško je načiniti podjelu, koliko su svi bili uvjerljivi te odgovarajućeg lika i plesačkog karaktera, što pridonosi dramskoj uvjerljivosti. Bili su to Marijn Redemaker kao Alwa, Jiri Jelinek kao Schöning, Eric Gauthier kao Schigolch, Alexander Zaitsev kao Schwarz, Ibrahim Onal kao Rodrigo i Ivan Gil Ortega kao Jack Trbosjek.

Davor Schopf