Kuća na kraju grada

Kuća na kraju grada

Bitno je istaknuti da se u načinu pristupa temi stana, a time i standardu kulture stanovanja što ga postavljaju autorice, očituje ne samo njihov kreativan nego i etički stav da prostor mora služiti čovjeku, a ne čovjek njemu

Iako će tijekom posljednjih nekoliko godina društveno poticana stanogradnja izazvati niz prijepora, uglavnom politikantske naravi, na temelju koje su raznorazni politički moćnici pro et contra nastojali zaraditi još po koji politički bod, neki dokazati neupitnu privrženost stranci ili naprosto strpati kunu više u džep, ubrzo će se pokazati prve pozitivne strane toga programa. Prije svega, riječ je o početku rješavanja problema dugogodišnje stambene krize, a time i reanimacije domaće arhitekture. Princip je jednostavan — država financijski i logistički potiče izgradnju, arhitekti dobivaju poslove, a rijeke podstanara dolaze do dugo žuđena smještaja. I doista, ubrzo po donošenju zakona o društveno poticanoj stanogradnji (2001) u osamdesetak gradova i općina raspisuju se natječaji koji će do kraja 2003. pokazati i prve rezultate. O vidnom značenju ambicioznoga plana POS-a za reanimaciju domaće arhitektonske scene najbolje svjedoči posljednji 38. zagrebački salon arhitekture, na kojem će većina realizacija biti vezana upravo uz taj program.

Najvažnija je među njima višestambena zgrada POS-a u Krapinskim Toplicama arhitektica Ive Letilović i Morane Vlahović. Riječ je o najboljem domaćem arhitektonskom ostvarenju tijekom 2003. godine za koga će im nedavno biti dodijeljeno i priznanje na Međunarodnim danima arhitekture u Piranu. Očito da je riječ o autorskom timu (M. Vladović diplomirala je na AF 1995, a I. Letilović 1997, zajednički surađuju od 1999) od kojega se u budućnosti tek mogu očekivati vrijedna arhitektonska iznenađenja, što najbolje dokazuje i posljednji projekt stambene zgrade POS-a u Samoboru čija je realizacija u tijeku.

Iako će višestambenu zgradu POS-a u Krapinskim Toplicama vrlo brzo prepoznati struka lokalna će je sredina vrlo teško prihvatiti, što zbog sitnoprovincijskog jala lokalnih moćnika, što zbog narušavanja neprijeporna monopola lokalnih građevno-zidarskih poduzetnika, ali i onoga tipičnog ksenofobičnog straha male sredine od novoga i nepoznatoga. Iz tog razloga treba istaknuti vrlo visoku svijest i čvrsto stajalište autorica, koje neće ni u jednom trenutku tijekom gradnje posustati od svoje prvobitne zamisli. Nije bilo podilaženja, a što će u konačnici rezultirati kvalitetnom arhitektonskom kreacijom. Same će mi arhitektice tijekom jednoga razgovora potvrditi: »Nismo htjele izgraditi kuću da bi se se svidjela.« I doista, neljepuškasti korpus zgrade kao da izrasta u dugoj longitudinalnoj liniji iz zemlje netom preorana zagorskog brega organski se stapajući s okolnim krajolikm. Tim više, budući da građevina u konceptu i oblikovanju ima čvrsto uporište u autohtonoj seoskoj arhitekturi — volumenom asocirajući na golemi kozlec, dok galerija i naglašena horizontala balkona u sebi nose memoriju drvenoga trijema ganjka. Organsko stapanje s pejzažom u kome se naizmjenice izmjenjuju tamnosmeđi i zeleni tonovi livada i oranica dodatno naglašava tamna boja zgrade, te tamnocrveno-smeđe nijansirane bakrene trake pročelja i pristupnog aneksa, koje će s vremenom korodirati u zelenu boju i samim time približiti postojeću arhitekturu prirodnim generirajućim procesima. Uporište u autohtonoj arhitekturi imat će arhitektice i pri izradi projekta zgrade POS-a u Samoboru, gdje kao predložak razrađuju temu tradicionalnoga seoskog gospodarstva.

Postmoderna citatnost i odmaci

No, dok u detalju Iva Letilović i Morana Vlahović barataju postmodernom citatnošću, u odnosu prema cjelini autorice od nje čine suptilan odmak. U prvome planu na kući u Krapinskim Toplicama to je postignuto smjelim poigravanjem različitim tipologijama i značenjima. Dvadesetak stanova, svaki s posebnim ulazom, razdijeljeno u polurazine, a većina njih i s vrtom, prema autoricama sugeriraju malu obiteljsku kuću. Kuća u Krapinskim Toplicama, riječju, tipološki je na razmeđi stambenoga niza, višestambene zgrade i obiteljske kuće, što je približava trima temeljnim principima arhitekture novoga doba: no scale — no tipology — no style. Tom načelu podvrgnuto je i krovište kojim su objedinjene dvije ideološke kontradikcije, ravnoga i kosoga krova. Naime, dok se nad istočnom stranom uzdiže segment kosoga krova, zapadnu pokriva ravno krovište.

Unutarnja složenost etažne (prizemlje, 1. i 2. kat) i međuetažne podjele, najočitija u presjecima, uvjetovana je konfiguracijom terena na kojem je zgrada građena, a to je kosina brijega, koja je ujedno, kao što je istaknuto, jedan od bitnih elemenata njezina organičkog stapanja s okolnim prostorom. Transparentnošću južnoga pročelja omogućena je ne samo deskriptivna čitljivost presjeka i kunstruktivnih elemenata, dakako, polazeći od Loosove pretpostavke pročelja kao odraza unutrašnjosti, nego i Planićeva principa oblikovanja prostora — iznutra prema van, kojim i vanjski prostor postaje sastavnim dijelom stambenoga (dnevnog) boravka.

Bitno je istaknuti da se u načinu pristupa temi stana, a time i standardu kulture stanovanja što ga postavljaju autorice, očituje ne samo njihov kreativan nego i etički stav, koji duboko u sebi nosi arhetipsku misao Radovana Ivančevića, da se vrijednost stanovanja i ljepota življenja zasnivaju na načelu, da prostor mora služiti čovjeku, a ne čovjek njemu. Posljedicce tog stava su ne još jedna u nizu prosječnosti poticajne (socijalne) izgradnje, s kakvom se uglavnom i susrećemo, nego kvalitetno arhitektonsko ostvarenje koje već danas zauzima istaknuto mjesto unutar korpusa suvremene domaće arhitekture.

Krešimir Galović