Jezici a la carte

»Književna Rijeka«, časopis za književnost i književne prosudbe, gl. ur. Darko Gašparović, br. 3, DHK Rijeka, 2003.

Promjeni uredničkoga tima nekog časopisa najčešće prethode žučne svađe, raskoli, međusobna medijska prepucavanja, vrijeđanja i slične nimalo kavalirske geste. U slučaju uredničke smjene na čelu riječke »Književne Rijeke« proces je ipak prošao drukčije. Naime, nakon odrađenog jesenskoga broja dosadašnji glavni urednik, Darko Gašparović, uputio se u smjeru Južne Koreje, gdje će sveučilišnoj mladeži predavati hrvatski jezik i književnost, dragovoljno prepustivši svoju vruću fotelju Davoru Velniću.

Čileanci i čudnovati kljunaši

U očekivanju nekih budućih, novouređenih brojeva, u posljednjem izdanju po starom dočekale su nas neke od uobičajenih rubrika — recentno (uglavnom domaće) pjesništvo, poezija i proza uz nešto eseja, prikaza i prosudbi. Za početak, kao svojevrsnu posebnost, iz poetskog bloka svakako bi trebalo izdvojiti prevoditeljsko-uređivački pothvat Željke Lovrenčić i Jordana Jelića. Zahvaljujući njima domaće se čitateljstvo sada može upoznati s oglednim radovima trideset i šest mladih čileanskih pjesnika. Posjet njihove neformalne skupine Casa Grande Hrvatskoj u ljeto 2001. prošla je prilično zapaženo, doživjevši vrhunac bacanjem poetskih letaka iznad Dubrovnika. A ove bi godine napokon moglo biti nešto jasnije i tko je profitirao u međusobnoj razmjeni stihova koja je ubrzo nakon toga uslijedila.

Sljedeći tekst — Oprez, čudnovati kljunaši!, definiran kao (nadrealna) komedija u dva akta, svojevrsna je suprotnost prethodnom, prilično dramatičnu poetskom bloku. U toj kratkoj satiri Ane Bilić desetak se likova znakovitih imena i upitna kvocijenta inteligencije, između ostalog, međusobno optužuje i da su tzv. čudnovati kljunaši — krivci za svekolike zločine i nedaće koje pogađaju pučanstvo. Oštra kritika društva, normi, malograđanštine, potrošačkoga mentaliteta, odvjetničke profesije, kao i razotkrivanje bezbrojnih mogućnosti potpunog iskrivljavanja činjenica, ipak su nešto bolje prikazani u prvom dijelu (nad)komedije.

Rijeka a la mađarski

Tri prozna teksta iz ovog broja pružaju neke zanimljive perspektive. Ako slučajno ogladnite, a hladnjak vam zjapi prazan, Herbert Maurer u Jesti jezike nudi prilično originalan recept: malo engleskog za predjelo — nešto kao povrtna juhica, zatim (ako niste previše gladni) talijanski — zrela rajčica ili (za one nešto većeg apetita) ruski — mastan i hranjiv. Za one, pak, sklone egzotici i eksperimentima — kirgijski (s malinama). Ako vam još nije dosta jezika, možete uživati i u specifičnoj mješavini tradicionalnoga kajkavskog govora Delničana (dejuonoške jezek) i iskrivljenoga književnog standarda u priči Davora Grgurića Cijena vjernosti. Zanimljivo, druga njegova priča posve je drukčija — izrazito turobna ozračja te ispričana njegovanim, književnim jezikom. Od ponuđenih eseja šire kulturne problematike valja izdvojiti Cionizam i palestinske Arape Đure Vidmarovića u kojem autor, iz povijesne perspektive, obrađuje trenutno vrlo aktualnu tematiku — problem Židova u Palestini. Domaće boje, zbog neuobičajena nedostatka regionalnih autora, brani blok tekstova koji donosi Slike Rijeke u mađarskoj književnosti. Mađari su oduvijek bili tradicionalni jadranski posjetitelji pa stoga ne čudi činjenica da su i mađarski pisci hrvatsku obalu, odnosno konkretnije Rijeku, uvodili u svoja djela još od 19. stoljeća. Jedina se zamjerka ovom zanimljivom riječkom kolažu sastavljenom od ulomaka iz radova petorice mađarskih autora može uputiti pomalo nespretnu smještanju eseja o pjesmi Lorinca Szabóa na početak čitavog bloka, dok se sama pjesma nalazi pri njegovu kraju.

Dakle, nakon još jednog solidnog broja preostaje tek pričekati kakve će promjene »Književnoj Rijeci« donijeti nova urednička postava.

Jelena Gluhak