Izvrnut slučaj

Izvrnut slučaj

Redatelj pjevače postavlja na uski prednji pojas pozornice i tek iza njih smješta orkestar na rotirajuću tribinu. Tom su se izvrnutom slučaju izvedbenih okolnosti majstorski prilagodili redom svi solisti

Dok se dobar dio našega glazbenog života uspavljivao u blagdanskom raspoloženju, operni je ansambl naše metropole potajno, bez pretjeranih odjeka u javnosti, žurno i neumorno pripremao izvedbu jedne od najzahtjevnijih partitura glazbene scene protekloga stoljeća — antologijski primjer opernoga stvaralaštva Lady Macbeth Mcenskog okruga Dmitrija Dmitrijeviča Šostakoviča — premijerno uprizorene u subotu, 24. siječnja, u povodu sedamdeset godina od praizvedbe opere. Uz neosporni predani rad zbora pod vodstvom Roberta Homena i orkestra pojačana brojnim gostima iz ostalih zagrebačkih ansambala, kao i sudjelovanjem posebna blezerskoga korpusa Simfonijskog puhačkog orkestra Hrvatske vojske, uspjeh predvođen dirigentskom palicom intendanta Mladena Tarbuka bio je zajamčen angažmanom uglednoga njemačkog redatelja te vrhunskih solista domaće i međunarodne glazbene scene.

Djelo samo za najvrsnije

Skladna glazbena izvedba ostvarena iznimnim individualnim prinosom svakog pojedinačnog interpreta nije (ili barem, ne bi trebala biti) novost u slavnoj tradiciji zagrebačkoga HNK. Neke od najblistavijih trenutaka ta je kuća postigla upravo u izvedbi toga djela: prvi put godine 1937, tri godine nakon svjetske praizvedbe (u vrijeme kada je u bivšem Sovjetskom Savezu djelo zbog pritiska Staljinova režima bilo većskinuto s repertoara), a drugi put u izvedbi njegove ponešto izmijenjene verzije, pod novim naslovom Katerina Izmajlova, na koju je autor jednostavno bio primoran. Prvu izvedbu nove verzije izvan Sovjetskog Saveza uprizorio je godine 1963. na sceni londonskog Covent Gardena Vlado Habunek kao redatelj, uz Boška Rašicu kao scenografa i kostimografa, dok je samo godinu poslije zagrebačka opera pod ravnanjem Milana Horvata, u režiji Koste Spaića, te s Mirkom Klarić, Tomislavom Neralićem i Pierom Filippijem u glavnim ulogama premijerno uz sama autora u gledalištu ostvarila jedan od svojih najboljih izvoznih kulturnih proizvoda onoga doba.

Predložak koji je u svojoj dramaturškoj kompleksnosti većprema tradiciji rezerviran samo za najvrsnije redatelje, u najnovijem je zagrebačkom uprizorenju izvorne verzije doživio posve drukčiji — za naše pojmove izrazito revolucionaran — pristup inscenaciji opernoga djela tehnički smjelim, ali umjetnički virtuoznim redateljskim rukovođenjem Nijemca Thomasa Schulte-Michelsa. U potresnoj priči o osamljenoj trgovčevoj ženi u raljama okrutne svakodnevice carske Rusije on je prepoznao vremenski i prostorno univerzalni sloj neljudskoga nasilja i ženske ljubavne žudnje. Tako na Rusiju u predstavi tek na razini asocijacije podsjećaju pojednostavnjene inovativne stilizacije ruskoga folklora u lepršavim papirnatim kostimima Austrijanke Susanne Thaler, dok je redateljeva zamisao scenografije svedena na realnu otvorenost scene zagrebačkoga HNK obuhvativši jednako prostor za orkestar kao i prve lože.

Zamjena mjesta pjevača i orkestra

Za operne konvencije radikalni potez zamjene mjesta pjevača i orkestra dijelom je rezultat mnogih okolnosti i kompromisa prema kojima je redatelj gradio svoju zamisao. Da u njegovu poimanju glazbene scene kao totalnoga teatra ključnu ulogu ima veliki prostor podijeljen na nekoliko razina, bilo je vidljivo u njegovu prošlosezonskom uprizorenju Gounodova Fausta u izvedbi ansambla Ljubljanske opere na pozornici Cankarjeva doma. Njemu omiljeno spuštanje scene hidrauličkom konstrukcijom u slučaju podija našega središnjeg nacionalnoga kazališta bilo je tehnički jedino moguće u predjelu rupe za orkestar u koju objektivno ne bi ni stao puni sastav simfonijskog orkestra za kakav piše Šostakovič. Zato redatelj pjevače smješta na uski prednji pojas pozornice koja to nije (većod drugoga reda balkona na dalje taj se dio kazališnoga prostora nažalost uopće ne vidi), i tek iza njih smješta orkestar na rotirajuću tribinu koja se u posljednje dvije slike udaljava do krajnje dubine scenskog prostora dajući mu jasnu dramaturšku ulogu. Uz ekonomični i funkcionalni prilog oblikovatelja svjetla Denija Šesnića, Schulte-Michels ostvaruje niz efektnih živih slika međusobno čvrsto povezanih do detalja osmišljenom mizanscenom i razrađenom, ali diskretnom glumom svih tumača — do posljednjega pjevača u zboru.

Dominantni topli sopran

Nova konstelacija snaga odrazila se u posve drukčijoj zvučnoj slici: više nego ikada prije zahtjevi se polažu na soliste, koji sada kao u nekom komornom ambijentu u neposrednoj blizini auditorija pjevaju publici na uho i istodobno pozorno osluškuju orkestralnu potku u daljini. Tom su se izvrnutom slučaju izvedbenih okolnosti majstorski prilagodili redom svi solisti: od izvanredne Vlatke Oršaniću naslovnoj ulozi, čiji je topli koncentrirani sopran dominirao izvedbom, preko dojmljivo zvonkoga basa Nevena Belamarića, čija je hotimična sirovost gesti karakterno ocrtavala lik nasilnika Borisa Timofejeviča, sve do dvojice fahovski dijametralno suprotnih tenorskih suparnika — Peterburžanina sa stalnim angažmanom u Riječkoj operi, lirskog tenora Sergeja Kiseljeva kao Zinovija Borisoviča i Nizozemca dramatskih afiniteta Franka van Akena u ulozi Sergeja, glavnoga zločinca radnje. Među brojnim manjim ulogama glumačkim se darom osobito istaknuo svijetli tenor Zrinko Sočo kao Odrpanac, zavodljivu je mladu kažnjenicu Sonjetku izražajnim mezzosopranom i atraktivnom pojavom zorno dočarala Martina Tomčić, dok je u daljini kažnjeničke povorke prema Sibiru, u posljednjoj sceni opere, kao Stari kažnjenik zasjao izvrsni ruski bas Oleg Korotkov. Šaroliki su splet živopisno rastumačenih epizodnih uloga spretno tkali Ivanka Boljkovac kao kuharica Aksinja, Marijan Jurišićkao Svećenik, Dalibor Hanzalek kao Redarstveni starješina, te Alen Ruško kao Mlinar.

Orkestar raspodijeljen u tri skupine — glavni korpus na sredini, udaraljkaška sekcija na desnoj strani, pokretni limeni puhači na sceni, galeriji i prvim ložama, unatoč neujednačenim dinamičkim razinama zvučao je skladno i reljefno izražajno. Zvukovnost po prirodi glasnijih glazbala išla je na račun gudača, koje je predvodilo nesigurno gudalo Eleonore Ernoić. Izvanrednoj predstavi, koju svakako treba više puta pogledati kako bi se njezinu višeslojnu znakovitost doživjelo u cjelini, za prezentniju ekspoziciju orkestralne partiture nedostaje iskusniji guslač na mjestu koncertnoga majstora i tek neznatna umjetna amplifikacija gudača i drvenih puhača. Nakon dva uzastopna ovosezonska gafa (nedorečena buđenja Smaregliine Oceane i Toske nedostojne obljetnice operne dive kao što je Vlatka Oršanić) zagrebačkoj je operi takav uspjeh trebao više nego ikada.

Jana Haluza