Iz nekoga drugog vremena

Iz nekoga drugog vremena

Dušan Pirjevec, Braća Karamazovi i pitanje o bogu, prev. Branko Lučić, AGM, Zagreb, 2003.

Dušan Pirjevec slovenski je slavist i filozof. Knjiga koja je pred nama zamišljena je kao iscrpna studija o posljednjem romanu Fjodora Mihajloviča Dostojevskog i strukturirana je, kako bi rekli američki autori, kao case study o jednom jedinom književnom djelu.

Analiza doduše polazi od pretpostavke da je riječ o umjetničkom djelu, a ne teorijskoj raspravi ili pragmatičkoj publicistici, no autor u središte interesa ipak stavlja filozofijske i religijske iskaze koje pronalazi u Karamazovima.

Žestoka ontologija

Stoga čitatelj umjesto slavističke ili komparatističke analize nailazi na žestoku ontologiju i često se mora potruditi ne bi li uspješno pratio autorovu nit izlaganja. »Samo literatura koja je napisana krvlju srca jest literatura«, skriveni je moto Pirjevčeve knjige i prosudbe se donose uglavnom na temelju takva shvaćanja Dostojevskog i ovoga specifičnog romana. Pirjevec proniče u sve skrivene slojeve ovog djela, upuštajući se u nadahnutu interpretaciju, nesputan zakonitostima književnoga djela. Metodologija mu je usmjerena na pronalaženje onih iskaza koji u konačnici služe kao filozofijske i teološke maksime, nikada ipak ne zaboravljajući da je njihovo izvorište u fikciji romanesknog svijeta. Preciznije rečeno, autor smatra da pitanje o bogu u ovom romanu nije tek literarno, nego vrlo aktualno i bolno životno pitanje. Opstojnost božja pitanje je koje je Dostojevskog mučilo cijeloga života, a taj nemir vidljiv je i u Pirjevčevu djelu.

Dvije temeljne premise sažimaju dvjestotinjak stranica dugu studiju. Prvo, Braća Karamazovi zapravo i nisu roman, barem ne klasično književno djelo. Novovjekovna romaneskna tradicija, napose Don Quijote, Pirjevcu su od velike pomoći pri analizi tog estetsko-kritičkoga problema. Drugo, i mnogo važnije, u Dostojevskoga pitanje o bogu uvijek je i ontološko pitanje, ali i pitanje o smrti. Stoga je za autora presudno upravo to da pitanja koja postavljaju Aljoša i Ivan Karamazov uvelike odgovaraju pitanjima suvremene filozofije o našoj vlastitoj egzistenciji i odnosu spram vlastite smrti.

Duhovno samoubojstvo novovjekovnog svijeta

Za Pirjevca nema dvojbe da ta pitanja anticipiraju ona hajdegerovska o prevlasti tehnike i svijetu bez boga. Pretjerana egzaltiranost, histeričnost, intenzitet događaja i snažni likovi obilježja su literature Dostojevskog, koja kao da je pisana u groznici i nipošto ne odgovara načelu identifikacije i mimeze na kakvu smo navikli, npr. u Tolstoja. Ovo djelo pogrešno je čitati u ključu religioznog socijalno-političkog aktivizma, u smislu zazivanja reakcionarnih ideja ili jačanja pravoslavne crkve. Njegova dubina jest u tome, smatra Pirjevec, što se u njemu zbiva duhovno samoubojstvo novovjekovnog svijeta, što se u njemu kroz »mističnu misaonost« probija ideja da je put do boga moguć samo putem djelatne ljubavi prema bližnjem, koja je, opet, moguća samo kao apstraktna ljubav prema čovječanstvu. Pitanje odgovornosti i metafizičnosti zločina možda nigdje nije tako jasno izrečeno kao u Braći Karamazovima, a možda ga i ne bi bilo moguće izreći u drugom obliku osim u obliku romana.

Ovdje autorova studija završava. Karamazovi su u europskoj romanesknoj tradiciji rijedak primjer destrukcije romana, takve destrukcije koja na vidjelo iznosi njegov temelj, a to je osamljenost i nemoć pred činjenicom vlastite smrti i neizvjesnost života u svijetu u kojem nema boga. Pirjevčeva studija njegov je »pjesničko-mislilački testament«. To je vrlo zgusnuta knjiga koja pri čitanju izaziva otpor, iziskuje napor i čitateljev trud. Odveć je filozofska, s povremenim proizvoljnim tezama i čestim ponavljanjima. Zasniva se na jakim temama i traži čitatelja koji za njih, u ovom tako plitkom i površnom vremenu, nužno mora posjedovati senzibilitet. Napisana prije gotovo trideset godina, nedvojbeno pripada drugom vremenu i pitanje je na kakvu će recepciju naići danas (ako je dakako bude). Ipak, ne treba sumnjati da će i u ovom vremenu naći barem ponekog sugovornika spremna na sudjelovanje u muci mišljenja, odnosno takva koji »usudno-povijesne preobrazbe našega svijeta« doživljava i kao vlastite dvojbe.

Tonči Valentić