Iz campa u kič

Iz campa u kič

Nije potrebno mnogo da naratorske tirade besmislenosti prijeđu iz campa u isforsirani kič koji prestaje biti intrigantan, a još manje duhovit

Vrlo osebujan sastav neobična glazbenog pristupa uspio je u nepunih deset godina postojanja okupiti dovoljno poklonika da u potpunosti napuni dvoranu KSET-a. Folkestru, neobičan trio glazbenika, pretežito jazz-usmjerenja, čine zagrebački bubnjar Krunoslav Levačić, poznati slovenski kontrabasist Žiga Golob i dubrovački klavijaturist Mateo Martinović. Iako je kombinacija instrumenata Folkestre prilično konvencionalna, to se nikako ne može reći za njezinu glazbu.

I na ovome koncertu pokazalo se da je sastav ostao vjeran raznolikosti repertoara, odnosno vrlo posebnoj mješavini glazbenih utjecaja gotovo svih kontinenata s jazz-podlogom. Pažljiviji slušatelj mogao je tu razabrati i elemente izvorne hrvatske, pa čak i ozbiljne glazbe. No, ovaj nastup bio je i prilika vidjeti koliko se glazba Folkestre udaljila od izvorno mekih akustičnih zvukova punih energije, koji su dominirali njezinim prvim pojavljivanjima. Raniju tvrdnju, da za doživljaj glazbe nije potrebna glasnoća, Folkestra je opovrgnula i ovaj put. Iako je repertoar ponovno bio zasnovan na sklopu vlastitih kompozicija, tradicionalne glazbe i pop-rock-melodijama, više se gotovo ne može govoriti o izrazitom etno-jazz-izrazu.

Indrum

Nastojeći zaustaviti proces raspadanja sastava, vidljiv u različitim permutacijama u postavi i repertoaru, Folkestra je pokušavala i s izmjenama u svojoj osnovnoj filozofiji, što se vidjelo i u ovom nastupu. Svirajući i dalje takozvani (po riječima članova) indrum, vrst glazbe nastale na imaginarnom ili stvarnom prostoru između Indije i Rumunjske, očito je da je sastav posve skrenuo u neobične vode koje se, uvjetno, mogu opisati kao jazz-etno-folk-pop-funk-rock. Pritom, naglašeno se osjetilo pojačavanje camp-izraza s izrazitom ulogom cinizma, ironije i parodije. Osim toga, Levačić kao glavni moderator koncerta ujedno je bio i poticatelj improvizacija koje je sastav, čini se, posebno retorički, neumjereno odašiljao u publiku. Naime, ono što bi trebalo biti jaka strana ovako iskusnih glazbenih improvizatora u ovome se kontekstu okrenulo protiv njih. Nije potrebno mnogo da naratorske tirade besmislenosti, a u ovom slučaju i prepune potpuno nepotrebnih vulgarnosti kojima se podilazi najnezahtjevnijoj publici, prijeđu iz campa u isforsirani kič koji prestaje biti intrigantan, a još manje duhovit.

Glazbeno, sve ono što je do sada krasilo Folkestru kao osebujan sastav — lucidna uporaba glazbenih stilova, zvučno širok prostor pun iznenađenja i obrata, intrigirajuće i zabavne skice iz svakodnevnoga života (izvrsni Leš od pasa), tretirane zvučnim i retoričkim improviziranjem iskusnih glazbenika te gotovo performanska umjetnička vrijednost, doslovno su se ugušili u pretjerivanju i neumjerenosti. Iako je publika zdušno popratila parodiranje pop-glazbenih standarda, povremeno uranjanje glazbenika u složenije forme i jazz-improvizaciju bilo je potpuno ignorirano. Šteta, jer je nepotrebno vulgarizirana izvrsna zamisao nadgradnje muziciranja spletom trenutnih ideja i istančanim osjećajem za improvizaciju.

Velimir Cindrić