Intimistički

Marko Starčević, Dvadeset pet, Matica hrvatska Ogranak Mrkopalj i KUD OŠFran Franković Rijeka, Mrkopalj, 2003.

Vrlo neugledna knjižica — zbirka poezije, bez ikakve opreme, predgovora, pogovora, autorove bio(biblio)grafije ili kazala, a kamoli lekture i korekture, Dvadeset pet donosi isključivo ogoljele pjesme u njihovoj srži, asketski i bez ikakva tereta ukrasa postavljene pred čitalačku publiku. Čak ni same pjesme — njih stotinu četrdeset i dvije, nemaju naslova, razmaka ili vlastitih stranica. Nagurane jedna na drugu strpljivo čekaju da se u njih pronikne jednostavnom subjektivnom spoznajom svakog čitatelja.

Broj dvadeset i pet iz naslova, pak, može značiti i odnositi se na bilo što. Simbolički najbliži oznaci cjelovitosti savršenstva, baš kao što i nenametljivo zagasitocrvena naslovnica evocira energiju života, ni Starčevićeve pjesme ne pristaju na ništa manje od toga. Bogate katoličkom semantikom (...gdje li si zastala u bolu nesretnika i pod kojima mačem Majke žalosne...; ...ljiljan plavi s Golgote ponesen mirisom...; susret na nebu s anđelima ili đavolima u dva i deset...) one su primarno ljubavno-religiozno-refleksivni intimistički radovi koji će se bez problema svidjeti većini potencijalnih čitatelja.

Dječje radosti

»Cvitak« — list za sretno djetinjstvo, gl. ur. Krešimir Šego, god. IV, br. 5,

siječanj 2004.

Na trideset i šest stranica neumorno šarena i vedra »Cvitka«, uz kvalitetom prokušane i dokazane stare, nailazimo i na neke nove rubrike. One male čitatelje educiraju kako mogu spasiti životinju u izumiranju — magarca, kako napraviti dar (ukrasiti kutiju, svijeću, čestitku u obliku knjige), ali i tko su domaći velikani rođeni u siječnju (Ivan Gundulić, Matija Antun Relković, Dobriša Cesarić, Ivan Raos...) te kako nastaju valovi. Ana Cvitanović govori o lijepom ponašanju kad je riječ o posuđenim knjigama, Željko Ivanković prikazuje planinu Grmeč, a Nikola Martić u kutku rezerviranu za narodno pjesništvo donosi ljubavnu pjesmu Mito za djevojku. U rubrici Moje zanimanje predstavljena je kuharica Ljiljana Čović, a u rubrici Ime moje škole braća Antun i Stjepan Radić.

Naslovnica pak Antonija Arapovića — đaka III. razreda OŠBukovača, s prikazom dječjih radosti na snijegu (grudanje, skijanje, snjegović) lijepo korespondira sa zimskim ugođajem broja — posebice brojnim drugim crtežima i pjesmicama »Cvitkovih« najvjernijih čitatelja — učenika osnovnih škola.

Katarina Marić

Izdanja Franjevačke knjižnice i arhiva

Poslanje franjevaca

Dr. fra Andrija Nikić, Katolici u Sarajevu do 1918. godine, Mostar, 2002.

Fra Andrija Nikić, doktor teologije, između ostalog je i paleograf te arhivist i knjižničar, član uredništva nekoliko časopisa (među ostalima »Cvitka«, »Motrišta«) — vrlo plodan i svestran autor koji je napisao i objavio čak sedamdeset i devet vlastitih knjiga, a sa svojim je tekstovima surađivao i u šezdesetak časopisa, novina, zbornika. Fra Andrija sudjelovao je i na pedesetak (među)narodnih znanstvenih skupova, kao i brojnim hercegovačkim televizijskim kućama i radiopostajama.

Knjiga Katolici u Sarajevu do 1918. godine nastala je autorovim upornim proučavanjem brojnih dokumenata o svjedočanstvima o Sarajevu, bilo iz kulturološke ili nacionalno-povijesne vizure; pri čemu je katoličko-hrvatska ona koja autora primarno zanima — posebice suodnos i kontekst poslanja franjevaca s katolicima u Sarajevu do 1918. godine.

Fra Andrija Nikić svoj rad dijeli na jedanaest poglavlja (uglavnom po stoljećima od srednjega vijeka do 1918) s dodatkom o Bosni Srebrenoj, popisom bosanskih vikara i provincijala odnosno Sarajevom u razdoblju između princa Eugena I. i II.

Ipak, knjiga nije ograničena na strogo sarajevske čitače i teme. Štoviše, ona je izvrstan i bogat priručnik za svakoga potencijalnog zainteresiranoga čitatelja.

Povijest Vareša

Dr. fra Andrija Nikić, Katolici u Varešu do 2002. godine, Mostar-Vareš, 2003.

U najnovijoj objavljenoj znanstvenoj studiji Katolici u Varešu do 2002. godine iz zavičajne knjižnice Život i svjedočanstva fra Andrija Nikić progovara o kretanju katoličkoga pučanstva u Varešu tijekom stoljećâ. Izašla je u povodu devedesete obljetnice rođenja fra Ignacija Gavrana — »najplodnijeg pisca u povijesti Bosne Srebrene« i simbola patnji i opstojnosti hrvatskoga naroda. Knjiga, kako uvodno napominje sam fra Andrija, sabire popriličan broj statističkih podataka o hrvatskom katoličkom puku župe Vareš, kao i dva drevna pojedinačna popisa o ovom kraju tijekom sedam stoljeća — od prvog spomena Vareša; baš kao i razne podatke iz tristo šezdeset godina stare matične knjige. Ima četiristotinjak stranica, a dijeli se na deset dijelova: Bobovac; Stećci — povijest uklesana u kamenu; Ljepote, naselja i majdani u Varešu; Katolička župa u Varešu; Statistički podaci o katolicima odnosno Hrvatima u župi Vareš; Stradanje hrvatskog pučanstva u Vareškoj općini 1993; Gradnja crkvenih objekata; Podaci za Varešku događajnicu; Redoslijed pastoralnih djelatnika kapelanije odnosno župe Vareš.

Autor pruža vrlo opsežan uvid u povijest Vareša i njegova pučanstva, koji itekako može poslužiti za njegovo šire proučavanje.

Katarina Marić

Ljepota običaja

Ivan Rizmaul, Blagdan i svagdan petrinjski, Matica hrvatska Petrinja, 2003.

Ubrzanje ritma života posljednjih desetljeća uvjetuje iščezavanje starih običaja vezanih uz blagdane, ali i uz svakodnevni život naših predaka. Većina nekoć nezaobilaznih običaja danas živi još samo u sjećanju najstarijih stanovnika i zato je svaki napor da se od zaborava sačuva barem djelić prošlosti vrijedan pozornosti, pogotovo ukoliko je motiviran ljubavlju prema rodnom kraju i željom da se u današnjim procesima globalizacije sačuvaju njegove posebnosti.

Upravo je takav rad Ivana Rizmaula, profesora hrvatskog jezika i povijesti, člana Matice hrvatske još od 1969, objavljen u knjizi Blagdan i svagdan petrinjski. Rizmaul naglašava da nema znanstvenih pretenzija, no pokrenut željom za očuvanjem starih običaja svoje rodne Petrinje pisanju je pristupio ozbiljnošću znanstvenika koristivši se dostupnom mu građom (popis izvora i literature naveden je na kraju knjige) te obilaskom terena gdje je razgovarao s više desetaka osoba (kazivače kao i sve koji su mu pripomogli napisati knjigu autor poimenično uz zahvalu navodi u uvodnom pripomenku) te snimao autentične događaje. Upoznajući stare običaje Rizmaul je zaključio da je život ljudi petrinjskoga kraja u prošlosti bio sadržajniji i složeniji no što se to onima koji nisu s tim upoznati čini te da je većina običaja, rezultat mješavine gradskih i ruralnih običaja kao i to da su u njima sudjelovali svi slojevi društva.

Kako bi što preglednije izložio prikupljenu građu (knjiga ukupno broji više od tristo pedeset stranica), autor ju je podijelio u dva dijela. U prvom, naslovljenom Blagdan, obradio je običaje vezane uz crkvene blagdane poprativši svaki od njih kratkom crkvenom porukom vezanom uz taj dan kako bi ukazao na povezanost narodnog i crkvenog. Nižu se tako običaji predbožićnoga vremena, Božića, korizme, Uskrsa, proljetnih i ljetnih blagdana te onih koji slijede prema kraju crkvene godine. Tu je i lista godišnjih sajmova u Petrinji.

U drugom dijelu, naslovljenu Svagdan, Rizmaul je obuhvatio običaje vezane uz svagdašnji život: berbe, kolinja, primanje svetih sakramenata (krštenje, sveta potvrda, vjenčanje, umiranje), poljodjelstvo, obrtništvo... Pažnju, već pri površnu listanju, privlače i podnaslovi Od fileka do oblizeka i U gradu na rubu života.

Kao poseban dio knjige izdvojeni su Pabirci, u kojima se nalazi mali rječnik petrinjskoga jezičnog blaga; izreke, poslovice i uzrečice; te pučko nazivlje dijelova grada i objekata u Petrinji. Bogato ilustrirana starim fotografijama, knjiga Blagdan i svagdan petrinjski Ivana Rizmaula pomoći će čuvanju mnogih običaja od zaborava, a možda i potakne obnovu nekih od njih.

Sandra Cekol

Za upoznavanje i čuvanje

Zbirka starogradskih pjesama i plesova, prir. Miroslava Hadžihusejnović-Valašek i Josip Vinkešević, Savez KUD-ova Slavonije i Baranje, Matica hrvatska — Ogranak Đakovo, Tiskara Pauk Cerna, Đakovo, 2003.

Slabiji poznavatelji glazbenoga nasljeđa kontinentalne Hrvatske mogli bi se naježiti pri spomenu starogradske pjesme jer će ih asocirati na turbo-folk-šund i narodnjake. Poznavatelji pjesništva Arsena Dedića neizbježno će se sjetiti njegova ironičnog stiha o novokomponiranim starogradskim pjesmama, a mlađe generacije, posebice one u većim gradskim sredinama, najčešće ni nisu imale priliku upoznati se s pravom starogradskom (varoškom ili folklornom gradskom) pjesmom.

Što je starogradska pjesma? Akademik Jerko Bezić u Muzičkoj enciklopediji kaže da je to »pjesma koja potječe iz urbane ili ruralno-urbane sredine. Ubraja se u folklornu muziku ako se razvija i živi slobodno, ako se izvodi i širi uz male preinake — bez obzira na to da li je njezin autor poznat ili nepoznat, školovan muzičar ili muzički nepismen pjevač ili svirač, bez obzira na zapise i objavljene tekstove ili melodije. »Istraživači folklora i folkloristi uglavnom su držali da se prave nacionalne glazbene vrijednosti nalaze u tradicionalnom izrazu sela pa su gradsku folklornu glazbu zanemarivali. Da se takvo stajalište prema starogradskoj pjesmi mijenja svjedoči i 1998. osnovana Smotra starogradskih plesova i pjesama Hrvatske koja se održava u Đakovu. Smotra je potaknula nastanak Zbirke u kojoj su priređivači za objavljivanje izabrali 111 pjesama i 33 plesa Slavonije i okolnih regija, koji su podijeljeni u po dvije skupine: notni zapisi i izbor iz objavljene građe.

Pjesme je priredila i izabrala te uvodnom bilješkom popratila etnomuzikologinja Miroslava Hadžihusejnović-Valašek. Za svaku pjesmu naveden je notni zapis i riječi. Naći će se tu i poznatijih pjesama (Kad bi ove ruže male, Tri livade, Zora sviće dan se budi), kao i onih koje nisu poznate izvan kruga od svega nekoliko sela. Zanimljivost su i varijante napjeva iz različitih lokaliteta koje su pokazatelj njihova spontanog izvođenja i usmene predaje, primjerice Šesnaest godin’ imala sam i Šesnaest ljeta imala sam. U izbor iz objavljene građe priređivačica je uključila evergrine starogradske glazbe (Miruj, miruj, srce moje, Ribara starog kći (Lijepa Jana), Tiho, noći, moje zlato spava, Ti si rajski cvijet).

Plesove je priredio etnokoreolog Josip Vinkešević, istinski zaljubljenik u istraživanje i prezentaciju narodnih plesova koji je toj svojoj strasti posvetio pedeset godina života.

Notne zapise 22 plesa i dvanaest pjesama transkribirao je, prema snimkama Josipa Vinkeševića, Adam Pavić.

Zbirka starogradskih pjesama i plesova vrijedno je izdanje koje pridonosi čuvanju tradicijskih vrijednosti i u tradiciji ne uvijek osobito sklonim vremenima.

Sandra Cekol