Glavni lik Varšava

Glavni lik Varšava

Andrzej Stasiuk, Devet, prev. Ivana Maslač, Fraktura, Zaprešić, 2003.

Uz ime Andrzeja Stasiuka u napisima se susreću sintagme najboljeg ili najprevođenijega suvremenog poljskog pisca, a neizostavan je i podatak o njegovoj spisateljskoj energiji — u devet godina objavio je sedam djela, pritom svaki put mijenjajući stil pisanja. Koliko mi je poznato, dosad smo se s prijevodima Stasiukove proze mogli susresti tek u antologiji i ponekim prilozima u časopisima za književnost, stoga roman Devet, izvorno objavljen 1999, zaslužuje pozornost.

Riječ je o djelu koje na najbolji način nastavlja tradiciju romana poput Uliksa, Berlin Alexanderplatza ili Petrograda. Usporedba se nameće sama od sebe, jer Devet se zasniva na situaciji jednakoj kao u spomenutim djelima: lutanju glavnoga lika prostorima jednog velegrada. Baškao i u Joycea, Döblina ili Bjelog, i u Stasiuka grad — u ovom slučaju Varšava, postaje središtem romana, njegovim glavnim likom koji kao ishodište svih događanja nadmašuje važnost pojedinih likova. Dakako, ovdje je grad odraz posve drukčijeg vremena — devedesetih godina prošloga stoljeća godina brojnih transformacija kroz koje prolaze zemlje u tranziciji (stoga nam je tematika bliska), kao što i Stasiukov stil pisanja ne možemo uspoređivati sa spomenutim piscima, jer i on odražava neko drugo vrijeme.

Svijet bez pukotina i procijepa

Škrta radnja, vremenski ograničena na tri dana tijekom kojih mali poduzetnik, trgovac Pawel, traži spas pred utjerivačima dugova, i u koju je postupno uključeno jošosmero likova, doima se tek kao nužna podloga za razradu temeljne ideje koju pisac izriče na nekoliko mjesta, a ponajbolje je iskazana ovim rečenicama: »Sve se to događa i događat će se jer je svijet lišen procjepa i napuknuća. Ako nešto nestane, odmah se pojavi novo« (str. 244). Svijet lišen pukotina, koji se neprestano obnavlja i u kojem nema prestajanja, ma koliko se nama s našeg subjektivnog stajališta činilo da je obilježen počecima i završecima koje određuju individualni životi, najvjernije je predočen primjerom velegrada u kojem pisac pronalazi onu žilu kucavicu koja pokreće i oblikuje sve ljudske sudbine. Upravo je nezaustavljivo bmlo grada ono što nosi sve u ovome romanu, i Stasiukov stil taj neprekidni ritam ocrtava nejvjerojatnom lakoćom, ne posustajući ni u jednom trenutku. Neumorno osluškujući grad, promatrajući ga — gotovo skenirajući njegove zakutke i stanovnike do najsitnijih detalja, te povezujući to s neiscrpnim vrelom vlastitih asocijacija, oblikuje nizove bujnih rečenica u kojima se isto to bmlo: zvukovi grada, njegovi mirisi i boje, ulice, prvi jutarnji tramvaji, trgovi, stanovi... gotovo može osjetiti, opipati. Također, ono mu služi i kao kopča, poveznica devetero likova čije se radnje odvijaju istodobno, ali u različitim dijelovima grada.

U takvoj hijerarhiji stanovnici postaju puka materija, hrana za održavanje organizma koji ih u svakom slučaju nadživljuje — oni ispunjavaju njegove funkcije, i kada nestaju na njihovo prazno mjesto dolazi netko drugi. Prekid njihova života neprimjetan je na razini višoj od privatne. Na taj se način perspektiva okreće i Stasiuk ukazuje na nesvrhovitost individualnoga bivanja, na zamjenjivost svakoga svakim. To je vidljivo u tretmanu likova, čije životne putanje nemaju jasna početka ni kraja ili se kraj javlja naglo, ne donoseći nikakav rasplet ili rješenje. Mi pratimo tek odsječke, krokije njihovih života, nakon čega oni jednostavno bivaju izbačeni iz igre, vrlo često i slučajnim spletom okolnosti. Iako, naravno, ne možemo govoriti o slučajnu izboru likova u činu pisanja romana, ponekad izgleda kao da su ovi likovi ovdje doista tek slučajno, te da bi na mjesto njih devetero mogli doći i neki drugi, ponovo pričajući istu priču — o gradu, ne o sebi. Na to nas Stasiuk navodi i postupkom pred kraj romana, kada odlučuje završiti svoju priču: njegov se fokus s glavnih likova polako prebacuje na prolaznike s čijim nas sudbinama upoznaje, iako one nemaju nikakva značenja za radnju. Tako se i završetak romana — koji ne donosi razrješenje i mogao bi se dogoditi i ranije ili kasnije, doima izazvan gubitkom piščeva interesa za likove u čijim postupcima više ne nalazi ništa njemu zanimljivo (pisac je nalik gledatelju koji na jednom programu prati film neko vrijeme, a onda prebaci na drugi program jer ga ovaj nije dovoljno zaintrigirao).

Takvo odustajanje od određivanja početka i kraja, tretiranje vremena kao kontinuuma u kojem ljudski život tek prividno ima neki smjer i cilj, postaje najzanimljivijim aspektom romana. Stasiuk govori o današnjem svijetu i neumoljivoj smjeni snaga koordiniranoj zahtjevima nečega što stoji iznad individualnih potreba, zaključujući o našoj nemogućnosti da se s time borimo.

Zbilja devedesetih

Prilično turobna slika svoje razloge nalazi u drugom aspektu romana, u kojem je grad Stasiuku poligon za prikaz istočnoeuropske zbilje, u kojoj nemali broj ljudi u suočavanju s negativnim posljedicama društvenih promjena izabire kriminal kao način života. Kroz devetero likova, pripadnika kriminalnog miljea i onih koji se u nemogućnosti drukčijeg izlaza približavaju toj granici, Stasiuk daje jasni socijalni presjek poljskoga grada devedesetih, a isprepletanjem motiva bijega, nemoći i lutanja, neostvarenih ljubavi, nerealiziranih planova te isticanjem nadmoćna prezira kriminalaca spram običnih ljudi potvrđuje se sumorni zaključak o tome kako je s ove strane zakona nemoguće postići ono za što većina pretpostavlja da je dobar život. Sve završava rezignacijom, osjećajem nemoći, jednako kao što i pisac odustaje od daljeg razvoja radnje i zaokruživanja neke cjeline.

Treba jošjednom spomenuti Stasiukovo bogatstvo i snagu izraza koji se ne gube ni prijevodom na drugi jezik. Kao posve nepristran, ali sveznajući promatrač, Stasiuk naizgled tek bilježi viđeno ne trudeći se objašnjavati i iznositi sudove, no to bilježenje odlikuje iznimni stil, zasnovan na iznošenju detalja, lucidnih zapažanja i asocijacija koje stavlja pred čitatelja prepuštaući mu da u tom mnoštvu riječi sam stvara obrise romana i prepoznaje njegove ideje.

Među mnogobrojnim novim izdanjima koja nam se nude na tržištu zapravo je malo punokrvne proze kao što je Stasiukova, a mnogo više dopadljivih (iako ne nužno loših) romana koji se svide na prvu loptu, brzo čitaju, ali i brzo zaboravljaju. Stoga roman Devet nipošto ne bi trebalo zaobići.

Ljubica Anđelković