Glas za svaki ugođaj

Glas za svaki ugođaj

Serija izdanja pod nazivom Kronologija, donosi nam kompilaciju od dvadeset izvornih snimaka s izvedbama jedne od najmarkantnijih pojava u priči o počecima hrvatske estrade i pojavi prvih pop-zvijezda. Vice Vukov, pjevač koji je obilježio zabavne šezdesete, iznimnim je baritonom osvojio slušatelje već prvim pojavljivanjem, davne 1959. na Opatijskom festivalu.

Upravo pobjedničkom skladbom toga festivala i započinje ova kompilacija koja prati punih deset godina slave Vice Vukova na domaćoj sceni. Već sama spomenuta skladba, Mirno teku rijeke, suradnja skladatelja veterana Miroslava Biroa i tada mladog pjesnika Drage Britvića, pokazuje zašto je Vukov uskoro stekao titulu »kralja zabavne glazbe šezdesetih«. Osjećajna i vokalno besprijekorna interpretacija bili su glavno oružje debitanta pred kojim je stajalo blistavo desetljeće. Pridodamo li tome da je mladi Šibenčanin dame osvojio i svojom pojavom, stekli su se svi preduvjeti za nastanak jedne od prvih domaćih pop-zvijezda.

Osobni stil iznimnog pjevača

Pjesma koja je, prema riječima samog Vukova, »iznenadila i temeljno promijenila moj život«, bila je tek uvod u suvereno vladanje pop-scenom šezdesetih, kada je na tri najcjenjenija festivala — Opatiji, Zagrebu i Splitu, te potom i Krapini, poosvajao sve moguće nagrade. Vukov je, osim već navedenog, u svojoj interpretaciji, sve češće počeo rabiti i svoj impresivno jak vokal visoka registra, nešto bez čega se u to doba mogao prošvercati tek poneki kantautor ili šansonjer, ali nikako vrhunski interpret. Ta njegova kvaliteta kojom je još više odskočio od tadašnjih izvođača slična stila, lijepo se može pratiti na ovoj kompilaciji — od takvih klasika ranih šezdesetih, poput Negdje (Kalogjera, Dedić), Ribari (Vučer, Britvić) ili nezaboravnog hita s maestralnim vokalnim finalom, Malena, pa do četverogodišnjega vrhunca između 1966. i 1969.

I dok u prvoj polovici desetljeća koje pokriva ova zbirka u stilu Vice Vukova još možemo osjetiti neke utjecaje uzora, prije svega interpretacije Ive Robića, u razdoblju nakon 1965, koje su najavile izražajna Bodulska balada i osjećajno-strastvena Natali (Becaud), svjedoci smo punoga formiranja i vrhunca vrlo osobnoga stila iznimnog pjevača. Godine koje su donijele hitove kao što su Bokeljska noć(Split ’66), Ako sada odeš(Zagreb ’66), Pismo ćali (Split ’67), Vužgi! (Krapina ’67), Finili su, Mare, bali (Split ’69) i Suza za zagorske brege (Krapina ’69), pokazale su svu širinu interpretativne lepeze Vice Vukova. Na neupitnoj sigurnosti glasovnih predispozicija pjevač se mogao posvetiti valerima interpretacije, igrama osjećaja i vještim promjenama ugođaja unutar jedne skladbe.

Ako svemu pridodamo i dva nastupa na Eurovizijskom festivalu (’63. i ’65), jasno je da je riječ o glasu gotovo operne vrijednosti koji se, razvijajući se od najranije mladosti, podjednako uspješno snalazio u skladbama najrazličitijih stilova.

Velimir Cindrić