Freska

Freska

Latinovicza Miroslava Krleže i Zlatka Viteza, rado će pogledati svi poklonici djela najznamenitijega hrvatskog književnika 20. stoljeća; predstava je to koja vjerno prenosi Krležin duh u današnje vrijeme

Nakon Kroatenlagera Zlatko Vitez nastavio je svoje istraživanje Krležina djela (i, reklo bi se, njegovih današnjih odjeka) prilagodbom njegova najznamenitijeg romana — Povratak Filipa Latinovicza, objavljena 1932. I ako je Kroatenlager nužno bio ponešto epski, tada je Latinovicz, unatoč pojavnostima (ruhu ansambl-predstave) ponajprije intimistički: u središtu pozornosti intelektualac je (i, ne slučajno, umjetnik, slikar), koji se u mladosti pobunio protiv malograđanskih (i malogradskih) konvencija, kulta forme i upravo opsesivna njegovanja privida, i odgovarajuće usmjerene represije, no nel mezzo del cammin della nostra vita, ipak odlučio potražiti svoje korijene. Naime, vratiti se u rodni Kostanjevec, tu metaforu hrvatske (i europske) provincije, uspostaviti davno prekinutu vezu s majkom eventualno doznati tko mu je biološki otac, napokon baciti pogled na svoju zemlju okom zrelosti (koje je uvijek drukčije, pravednije, ali i pronicavije od oka mladosti.

Močvara guta žrtve

Krležini intelektualizam i antikonformizam, konačno i njegovo hrvatstvo, prepleću se ovdje s njegovim europejstvom i univerzalizmom: imaginarni Kostanjevec slika je Hrvatske u doba Kraljevine SHS (s još jakom austronostalgijom), ali — da mu je ime bilo Philippe Latin ili Filippo Latini, mogao se Latinovicz vratiti i u Bretanju ili Kalabriju. Europska provincija posjeduje opće osobine: zatvorenost sredine, tromost duha, uskogrudnost, klasne razlike koje prerastaju u kastinske, ustrojavanje na javnome moralu, tako da bi opća amoralnost ostala privatna i tajna. Međutim, Latinovicz nije (više) aktivni pobunjenik, borac, u svojoj zreloj dobi on je hipersenzibilan promatrač i neurotični sudionik zbivanja u sredini koju bi najpreciznije bilo nazvati močvarom. Kao da je na svoje slikarske, oštrovidne oči, prislonio zaboravljeni bazarski instrument koji se nazivao kaleidoskopom: oko njega se vrtlože i stalno preslaguju slike, u kojima su zrnca (akteri) uvijek ista, ali neprekidno u novim odnosima, pod drukčijim osvjetljenjem i kutom. I njegova će se potraga nužno pokazati jalovom: istina, doznat će tko mu je otac (bornirani bivši plemić i viši činovnik austrougarske vlasti Silvije Liepach Kostanjevečki), no to će ostati bez ikakvih bitnijih posljedica; u močvarnom Kostanjevcu doživjet će avanturu s demonskom Bobočkom, tim kasnim izdankom dekadentnog fin de si#cle erotizma (koju će na kraju ubiti deklasirani plemenitaš, odvjetnik, industrijalac i krivotvoritelj Ballocsanzky) te, naposljetku, zahvaljujući raspravama sa skeptikom, izbjeglim pustolovom i anarhoidnim apatridom Kyrialesom, izgubiti čak i pozudanje u vlastitu umjetničku misiju (a time, dobrim dijelom, i u smisao svoga života). Močvara nemilosrdno guta svoje žrtve, u njezinu panonskom kalu teško je pronaći čvrsto tlo, i jedini izlaz opet je eskapizam: interni, bijeg u smrt, u neprobojnost hermetična oklopa vlastite misli i umjetnosti, ili pak eksterni, odlazak u anonimnost koje istinske europske metropole; spas, paradoksalno, i poraz.

Permanentno Kraljevo

Vitezova dramatizacija, a potom i predstava, da ostanemo u svijetu likovnosti, nalikuju freski: oko osamljena, prenapeta, i pomalo maničko-depresivna Latinovicza vrtlože se prizori — prošlosti, dramske sadašnjosti, imaginacije. Buran koloplet slika tvori permanentno Kraljevo; u njemu se prepoznaje Krležin rukopis, Vitezova očaranost tim prebogatim svijetom privida, koliko i odsutnost interesa za jasan fabularni tijek. Zato je sve u neprekidnom pokretu, zato nema ni trenutka stanke, ni časka predaha — i zato predstava, uza svu svoju rastrojenost, plijeni pozornost gledatelja, gotovo bez varijacija, od početka do kraja. Distrakcije ili digresije brojne su i razasute: potrebno je (baš kao i pri čitanju literarnoga pedloška) uložiti stanovit intelektualni napor da bi se u konačnici sklopila dojmljiva cjelina. Šteta je što je scena (maksimalno reduciranu scenografiju oblikovao je sam Vitez) tek funkcionalni okvir, upravo histrionski, i ništa više od toga, posebice zato što su i historicistički (s primjesom fantazije) kostimi Ike Škomrlj i Dženise Pecotić, glazba Dinka Appelta te koreografija Milka Šparembleka, sebi postavili i gotovo posve realizirali vrlo visoke (i teatarski učinkovite) standarde.

Demonski ženski erotizam

Glumački ansambl sjedinio je tri naraštaja gavelijanaca (u predstavi kojom otpočinje obilježavanje pedesete obljetnice utemeljenja toga kazališta), u razmjerno epizodnoj, ali bitnoj i suvereno realiziranoj ulozi (Kyrialesa) pojavio se i sam Zlatko Vitez, no istinski je središnji lik predstave Bobočka u tumačenju Anje Šovagović Despot. Već konstatiranu Krležinu fasciniranost demonskim ženskim erotizmom, kakav posjeduju i barunica Castelli, Olga Warroniggova, Ana Borongaj, u posljednje vrijeme nitko nije tako uvjerljivo predočio poput Anje Šovagović Despot: njezina Ksenija Radajeva — Bobočka nije samo stereotip fatalne žene — ona je istodobno i nevino-naivna poput djevojčice, ambigvitetna u svojoj zreloj ženstvenosti, razuzdana i tajanstvena, dijete, majka i ljubavnica. Darko Milas tešku je zadaću kreiranja zreloga Latinovicza realizirao s umjerenim uspjehom: njegov način tumačenja umjetnika koji je uvijek überspannt i uvijek umjetnik (i gotovo nikada običan čovjek), ma koliko u skladu s Krležinom idejom i redateljskom koncepcijom, ipak ponekad može djelovati ponešto iritantno. Ballocsanzky Borisa Svrtana vrlo je solidno i utemeljeno glumačko ostvarenje: nikad karikatura, uvijek inherentna tragika nezadovoljna čovjeka koji kreće (i svjestan je toga, ma koliko istinu potiskivao) izlizanim putem koji će ga nakon hipokrizije malograđanskoga života na kraju odvesti do zločina i propasti; balansirana snaga i slabost u psihološki odlično razrađenom portretu. Vlasta Knezović (Regina, Latinoviczeva majka) i Marina Nemet (Vanda, supruga Ballocsanzkoga), također su suptilno ocrtala druge aspekte ženskosti: konvencionalnu majku skrivenih slabosti te suprugu-žrtvu-samoubojicu kojoj je presudio kompleks forme i maloga grada u sebi samoj. Histriona s mnogo različitih pojavnosti, tog duha teatra i teatralnosti, posve je logično predočio Žarko Potočnjak — nalik kakvu Petrici Kerempuhu koji bi samo rijetko prešao granicu zacrtanoga okvira predstave, odsklizavši se u kakvu (srećom, neveliku) stilsku pretjeranost. Od ostalih, ograničen prostorom, spomenut ćemo tek Duška Valentića, Slavka Brankova, Dubravku Miletić, Ingeborg Appelt, Editu Majić, Ljiljanu Gener, Zorka Rajčića i Josipa Bobija Marottija.

Latinovicza Miroslava Krleže i Zlatka Viteza, čak i bez obzira na ponešto pretjerano trajanje od dva i pol sata, rado će pogledati svi poklonici djela najznamenitijega hrvatskog književnika 20. stoljeća; predstava je to koja sredstvima tradicionalnoga teatra, bez esejiziranja ili eksperimentiranja, vjerno prenosi Krležin duh u današnje vrijeme — kad su pojavnosti drukčije, a nutrina u mnogočemu jednaka dobu kad je djelo nastalo.

Boris B. Hrovat