Forma za muhe

Forma za muhe

Michel Houellebecq, Platforma, prev. Vlatka Valentić, Zagreb, Litteris, 2003.

Treći nastavak fenomena Houellebecq, roman Platforma, objavljen 2001, donekle je ublažena inačica prvih dvaju, Širenja područja borbe i Elementarnih čestica, no jednako uvučena u paradoks ironijskog uokviravanja kojemu su promptno bila izložena i prva dva, na autorovo novčano veselje i, navodno, psihološko beznađe istodobno.

Paradoks profiterstva

Riječ je o paradoksu profiterstva od istog onog konteksta koji se nesmiljeno, o velike li riječi, kritizira, a kojemu je nemoguće izbjeći svakome autoru koji se upustio u tako preuzetnu temu kao što je dijagnostika duhovne devastacije prijelaza iz 20. u 21. stoljeće, paradoksu koji polako zahvaća čak i tako malenu književnu scenu kao što je hrvatska, u kojoj se također vode lokalne kulturne čarke oko posvemašnje estradizacije romaneskne proizvodnje. Utopljena u svijet reklamnoga simulakruma, ona se grčevito hvata nečega što spomenuti simulakrum najviše voli i na čemu se najgorljivije hrani, a što je u spomenutim, lokalnim uvjetima nazvano stvarnosnošću. Pokoji bi zalutali, anakronični kritičar, odgojen na modernističkim i postmodernističkim književnim teorijama, lako tu stvarnosnost mogao prokazati kao opsjenu navodno prozirna jezika, navodno dostupna svima, navodno dakle izravno prikopčana na naša svakodnevna iskustva, među kojima — a što bi drugo — caruje logika u se, na se i poda se, dok ostale civilizacijske zablude opstaju tek kao predmet implicitne rugalice, gdjegdje i potmule nostalgije.

Houellebecq se može nazvati kraljem te tužne estrade u kojoj se nižu brojevi prodanih primjeraka, intervjui i kontroverze, napadi i obrane, i u kojoj je samu knjigu teško razlučiti od množine okolnih glasova koji proizvode njezin učinak. I sam, dakle, simptom među simptomima koje pokušava razobličiti samoproglašenom metodom novog realizma, možda će se autor u nekoj doglednoj budućnosti odlučiti iskupiti kakvom jednako bespoštednom analizom književnoga marketinga koji svojim žrvnjem istodobno dopušta njegovoj nemilosrdnosti da dopre do čitatelja i unaprijed korodira ikakav svjež recipijentski susret s njegovim rečenicama, no to nam tek ostaje vidjeti.

Pornografski precizno izobilje

Za sada, u Platformi, još smo kod turizma, tog posvema očitog povoda za bezdušnu obznanu ponora depresije u koji nas baca voljna predaja sve to ubrzanijim i dovitljivijim kalkulacijama oko metoda, odredišta, sastojaka i pakunga za utaženje eskapističkih želja. Ravnodušna jedinka koja će se i sama polubezvoljno polucinično upustiti u te iste turističke računice, ovaj put na početku romana ostaje bez oca, sušta utjelovljenja pokopane energije nekoga bivšeg naraštaja, kojemu potomci još samo mogu suvišno lutati od televizijskih kvizova do posjeta peep-showu. Radni polet umrloga pretka srećom će za sobom ostaviti jedino po čemu će sinu ostati u dobru sjećanju, pozamašno nasljedstvo, pa se tome četrdesetogodišnjaku konačno pruža prilika da nakratko prijeđe razmjerno pustolovan krug, koji će ga od samačke sobe dovesti međutim natrag do istoga toga samaštva, premda u dalekom Tajlandu. U međuvremenu, upoznat će Valérie i s njome ostvariti spoj koji je prema mnogim kritičarima bio bolni nedostatak sudbine muških likova prethodnih dvaju romana, u kojima se opisivao ili seks bez ljubavi ili ljubav bez seksa.

I tu prvoga ima u pornografski preciznom izobilju, točnije izobilju epizoda što se javljaju prepoznatljivom periodičnošću, otprilike svake tri stranice, no za njega valja plaćati u salonima za masažu, sve dok se ne pojavi velikodušna i spontana djevojka, djevojka koja posjeduje inače protagonistu koliko prirođenu toliko i nedokučivu kvalitetu, da se preda užitku radi užitka, te da i drugome rado priušti isto, bez razaznatljivih i proračunatih onkrajnih probitaka. Valerie je usto i uspješni turistički marketinški stručnjak, koji će provesti u djelo Michelovu genijalnu zamisao, da naime konačno i djelatno oprimjeri ujedinjenje paralelnih tijekova o kojima se nadugo razglabalo u Širenju područja borbe i učenim odjecima što ga je problematika toga romana izazvala, to jest, kapitalizma i seksa. Čini se da je u Platformi otpor prema seksualnom liberalizmu donekle posustao, čak kao da se okrutna autonomija tržišta seksualne izbirljivosti, što ju je prvi roman postulirao nasuprot tržištu novca, sretno omekšala Michelovom marketinškom dosjetljivošću: umjesto da se muče zbog nedostataka koji ih izbacuju iz konkurencije, sredovječni bogati bijelci, a i njihove udosađene ženice, mogli bi svoju potragu za seksom ostvarivati upravo u siromašnim zemljama trećeg svijeta, što je recept svi sretni i zadovoljni, koji će konačno obogatiti i Valérie i njezina dugogodišnjeg suradnika, radoholičara Jean-Yvesa, o Michelu da i ne govorimo. Recept, nažalost, propada zbog začudne, ali jednako djelatne sprege islamskog fundamentalističkog terora i zapadnjačkog bigotizma: Valerie pogine u eskploziji bombe, Jean-Yves gubi karijeru zbog skandala u francuskim medijima, a Michel se vraća natrag u svoj mersaultovski neosjetljivi nespokoj, čudom preživjevši.

Birokratski parazitizam

Smjesa egzistencijalističkog sumraka, hladnokrvne analize tržišno-turističkih opcija i pornografskih krokija, roman gaca u gnjecavo bljutavoj, voljno prigrljenoj osrednjosti svojega junaka, kako kada su u pitanju njegovi prirođeni talenti tako i kad je riječ o društvom mu ucijepljenim potrebama za afirmacijom, radom, privrženošću roditeljima ili djeci, pa čak i za novcem koji mu u više navrata stiže gotovo slučajno, u pakost svima koji za njim mahnito trče. Satira koja je Houellebecquov najučinkovitiji ishod, međutim, ne obavija se humorom, nego sjetnim bilješkama o ovom ili onom protagonistovu mentalnom stanju te, što je dobro dočekan novitet, o radosti pobuđenoj utaženim seksualnim maštarijama što je Michelu priskrbljuje velikodušna Valérie. Michel, dakako, nije Houellebecq, ili barem ne posvema: on je krunski produkt birokratskog parazitizma, knjigovođa u ministarstvu kulture, a kultura kojoj potpisuje virmane pripada najduhovitijim postraničnim interesima knjige.

Anamneze globalnih asimetrija u resursima, materijalnim i ljudskim, na temelju koje se rađa prije spomenuta genijalna turistička zamisao, već su dosadnjikavije gradivo, jednako kao i povremeni sentenciozni zaključci o ljudima kao takvima. Problem uspjeha Houellebecquovih knjiga je, kao što već na početku rekoh, isti kao i onaj kojim mu se knjige bave: ljudi vole književno zrcalo u kojem lako prepoznaju vlastite konture, jer im ono istodobno stvara privid da su izvan njegova okvira. U tome je pogledu posljednji roman upravo uzorna plate-forme, plitka forma koja baca jasne, nedvosmislene odsjaje, na koje smo pozvani odgovoriti ili s da ili s ne, upravo onako kako to i čine raznovrsni akteri francuskog kulturnog života koji su se oko njegovih romana sjatili kao muhe, napadajući ga zbog seksizma, rasizma i staljinizma s jedne ili pak slaveći ga zbog osude seksualnog i kapitalističkog neoliberalizma s druge strane.

Uza sve to, čak i kad bi roman pružio ono što mu protagonist naziva ljubavnim vrhuncem, kratkotrajnim grčem užitka zbog užitka, bila bi to, poput svih ljubavnih doživljaja s Valerie, prolazna epizoda, koju sljedeći put valja upotpuniti novom konstelacijom figura, položaja i pokreta, onako kako par iz romana u svoj odnos umeće sobaricu u prolazu ili svingere. Sve je u njemu, a ne samo seks, kao što rekoh, posve eksplicitno, pa se i konzumira hic et nunc, te o povratku na mjesto ljubavi (ili zločina), a da vas pritom ne zahvati Houellebecquov trademark, to jest čitateljski deprimizam, teško da ćete ikad sanjati.

Lada Čale Feldman