Erotika u zagrljaju politike

Erotika u zagrljaju politike

S obzirom na povijesne događaje koji bitno utječu na kretanje likova i zaplet filma, Kaufman, sklon intimističkom, nije mogao izbjeći njihovo dokumentiranje. To je odradio majstorski: dojmljivo, a ipak relativno nenametljivo

Premda je nastala u vremenskom intervalu nakon vrhunca ’kunderomanije’ u našim krajevima (sredina 1980-ih), a uoči Baršunaste revolucije (1989), ekranizacija Kunderina romana Nepodnošljiva lakoća postojanja do hrvatskoga se gledatelja ipak probijala sporednim prikazivačkim kanalima (video-piratima, stranim i domaćim TV-programima, kasnije i legalnim video-izdanjima). Možda to i nije tako nepogodna okolnost za film Philipa Kaufmana s umjerenim art-pretenzijama. Jer, u vrijeme njegove svjetske premijere, sjećanje na slojeviti roman češkoga disidenta iz vremena Praškoga proljeća bilo je još relativno svježe, mogućnosti pomnih usporedbi ekranizacije s njim bile su vjerojatnije, a i komunizam je još bio itekako prisutan, pa je i to moglo utjecati na reakcije na film. Kaufman je, naime, znatno reducirao Kunderin veoma čitani tekst, naginjući više erotizaciji njegovih portreta i odnosa likova, nego odveć napadnoj historiografskoj eksplikaciji i politizaciji konteksta vjernim preslikavanjem poglavlja romana. Nepodnošljivu lakoću postojanja značenjski je relativizirao, pa je i tu prečesto parafraziranu sintagmu iz naslova moguće različito tumačiti. Ipak, erotika je i dalje u zagrljaju povijesti i politike, jer roman i film tematiziraju ljubav u ozračju bunta i političkoga vrenja, a problematiziraju povezane pojave — život u (političkoj) neslobodi i (seksualnu) slobodu bez odgovornosti.

Romaneskni trokut

Iskusivši i jedno i drugo, likovi iz Kunderina romanesknog trokuta nalaze se u procijepu između tog manjka i viška slobode. Podsjetimo: mladi praški kirurg Tomas (Daniel Day-Lewis) nepopravljivi je ženskar i strastveni ljubavnik putene slikarice Sabine (Lena Olin) s kojom dijeli slobodne nazore na ljubav, shvaćenu kao goli fizički odnos. Njihovu neformalnu vezu uoči samih nereda 1968, zatvarajući protagonistički trokut filma, razdrmava naivna i senzibilna konobarica Tereza (Juliette Binoche). Uselivši u stan zakletoga samotnjaka, Tereza se neuspješno angažira na strani ’proljećara’ fotografirajući vojno nasilje na ulicama, no nakon toga s Tomasom bježi u Švicarsku, gdje je Sabine već pronašla novo utočište. U ’praški’ trokut, sa starim Tomasovim porocima reaktiviranim u egzilu, sada se uvlači i latentna lezbijska privlačnost među ’suparnicama’. No tankoćutna Tereza ne može podnijeti tu ženevsku ’lakoću postojanja’ i nagovara Tomasa da se usprkos svemu vrate u Prag, riskirajući gubitak putovnica i koječega drugog...

S obzirom na povijesne događaje koji bitno utječu na kretanje likova i zaplet filma, Kaufman, sklon intimističkom, nije mogao izbjeći njihovo dokumentiranje. To je odradio majstorski: dojmljivo a ipak relativno nenametljivo. Crno-bijelom fotografijom rekonsturirani su ’proljetni’ ulični neredi i nasilje u prvom dijelu filma. U drugome ’praškom’ dijelu, politički režim tiše demonstrira svoju moć, a ubacuje se u intimu preko nekoliko funkcionalnih i suvislo portretiranih sporednih likova. No, najvažnije je ipak to da su u Kaufmanovoj erotiziranoj i tjelesno orijentiranoj, pa i na trenutke odveć rastegnutoj drami, jednako opipljivi vanjski i unutarnji svjetovi. Nešto treba zahvaliti i glumcima, tada u međunarodnom usponu. Jer, Daniel Day-Lewis u kontroliranoj ulozi zavodnika, još se nije stigao profanirati; Lena Olin, iako je već glumila i kod Bergmana, bila je mnogima otkriće; a čisto lice i suptilnost Juliette Binoche oživjeli su pred kamerom Svena Nykvista sve intimne dileme i oblike ’nepodnošljive lakoće postojanja’, ma što ona onda i danas značila.

Diana Nenadić