Elizejske poljane

Elizejske poljane

Predstavlja se kao mala, nezavisna sofisticirana komedija koja se ’otkriva’ u svome tijeku i koju ne treba uzimati zdravo za gotovo, namijenjena u prvome redu profinjenoj publici

Starogrčko boravište blaženih duhova — Elizejska polja, gdje duše junaka i časnih ljudi uživaju najveće moguće ugode nakon smrti, za razliku od mračna podzemnoga Hada, signifikant su blaženstva kojeg je dosad najuvjerljivije dočarao Vergilije u svojoj Eneidi. No iako ne gazi u doslovni simbolizam, Žigolo (u doslovnom prijevodu originala Čovjek s Elizejskih poljana) ipak s njime koketira. Njegov junak — pisac Byron (ime već sve govori) sretno je oženjen, ima malog sina (Nathaniela Hawthornea!) no kako pati od svojevrsne spisateljske blokade te posljedično neimaštine, prihvaća ponudu stanovitog Luthera Foxa (još jedno znakovito ime) da dođe do ostvarenja svoga cilja — pridruživši mu se na Elizeju. No kako ovdje gazimo po realnim vodama, Elizej više nije fikcionalno mjesto bezbrižne sreće nego eskort-služba u kojoj dojučerašnji intelektualac postaje žigolo. Na ovome mjestu filma iz alegorijskoga putovanja pojedinca ka svjetlosti prelazimo na njegovu prodaju duše (preciznije — tijela) đavlu i spotičemo se o teško breme stoljetne faustijanske prtljage koja priča o unutarnjoj borbi čovjeka u pokušaju sprječavanja vlastitoga pada od milosti.

Iako su filmovi popu Jonezove Adaptacije ili Hansonovih Zlatnih dečki, u krajnjem slučaju i Kubrickovog Isijavanja problematiku pisca i pisanja obrađivali na mnogo inovativnije i slojevitije načine, Žigolo na sebi svojstven način prenosi motiv njihove nesigurnosti i paralizirajućeg straha da je njihovo najbolje djelo daleko iza njih — riječju, prošlost.

Starinska elegancija

Pritom izbjegava scenarističke klišeje i predstavlja se kao mala, nezavisna sofisticirana komedija koja se ’otkriva’ u svome tijeku i koju ne treba uzimati zdravo za gotovo, namijenjena u prvome redu profinjenoj publici. Duhoviti dijalozi teku s lakoćom, glumački ansambl solidan je i međusobno ’ugođen’ (Andy Garcia, Olivia Williams, Julianna Margulies, Anjelica Huston) iako izvedbe hvaljena Micka Jaggera i veterana Jamesa Coburna pristupom pomalo odskaču od cjeline jer obojica isuviše figuriraju kao reprezenti jednog drugačijeg (glazbeno-filmskog) naslijeđa da bi ih se moglo promatrati i doživjeti integralnim dijelovima cjeline. Starinska pak elegancija kojom zrači pridaje Žigolu potrebnu auru za razvijanje literarne atmosferičnosti kao podloge (pseudofilozofsko-kulturalnim) opservacijama solidno skiciranih likova, ali i stalno tinjajući gorko-slatki komičan podtekst.

Ipak, filmu nedostaje ’ono nešto’ da bi postao istinski dobar, posebice stvoreni disbalans koji nastaje pri dva krupna odskakanja u zadnjoj trećini: neuvjerljivog dijaloga između likova Coburna i Garcije u kojem potonji prvom (trostrukom dobitniku Pulitzera) osnovnoškolskim rječnikom objašnjava kako pisati; odnosno samog predvidivog finalnog razrješenja koje doduše, nastavimo li ga promatrati u imaginarnom zadanom faustijanskom konceptu, ipak ima kakav-takav otkupljujući smisao, a nesporno i supstancijalnu toplinu.

Katarina Marić