Čizme putuju u nebo

Čizme putuju u nebo

Većina baleta, od Labuđeg jezera, Trnoružice pa nadalje, ima bajkovita libreta pa ih ipak dolazi gledati svečano odjevena ’ozbiljna’ publika. Ono po čemu je Mačak u čizmama dječji balet njegovo je kraće trajanje i prisutnost naratora u liku Starog mačka, koji djeci najavi svaku sliku

Ljiljana Gvozdenović rođena je 1955. u Vinkovcima. Godine 1974, nakon završene Škole za klasični balet u Zagrebu u klasi Tatjane Lucić-Šarić, angažirana je u Baletu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. U sezoni 1980/81. u sklopu umjetničke razmjene boravi u Kijevu, gdje u Akademskom kazalištu Taras Ševčenko priprema uloge u Labuđem jezeru i Giselle. Nakon povratka dobiva status prve solistice zagrebačkog Baleta i surađuje s poznatim baletnim pedagozima i koreografima poput Natalije Dudinskaje, Nine Belikove, Sergejeva, Waczlawa Orlikowskog, Milka Šparembleka. Sa zagrebačkim Baletom, kao i s baletnom trupom Ballet International Berlin s kojom je dosta surađivala, gostovala je na mnogim europskim i svjetskim baletnim pozornicama. Od 1993. kao baletna majstorica i asistentica u zagrebačkom Baletu surađuje s mnogim koreografima poput Dragutina Boldina, Dinka Bogdanića, Frana Jelinčića, Ivonice Satie, Veseljka Sulića i dr.

Od 1995. često surađuje s Baletom Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu, na čiju je scenu postavila balete Giselle, Ščelkunčik, San ivanjske noći i Kuću pokraj mora. U sezoni 1998/99. bila je ravnateljica splitskog Baleta. Nastavlja suradnju sa zagrebačkim Baletom kao baletna pedagoginja, majstorica baleta i koreografkinja različitih programa, a kao baletna pedagoginja surađuje i u Školi za klasični balet.

Povod za razgovor s Ljiljanom Gvozdenović bio je povratak baleta za djecu Mačak u čizmama, koji je u njezinoj koreografiji uspješno premijerno izveden prošle sezone, na repertoar HNK nedjeljnom matinejom.

U nedjelju 15. veljače nakon brojnih gostovanja Mačak u čizmama vraća se na pozornicu HNK, a predstava će biti izvedena u 12 sati, što nije uobičajeni termin za središnju nacionalnu kuću...

— Matineje nisu novost u HNK, no od posljednje, koja je bila potkraj osamdesetih, prošlo je dosta vremena. Držim da termin matineje nije nipošto manje vrijedan, posebice nedjeljom, kada je idealan za sve one koji ne žive u Zagrebu da naprave izlet u kazalište. Nekoć je bilo uobičajeno vidjeti velik broj autobusa, kojima su ljudi koji ne žive u Zagrebu dolazili na matineje, parkiranih ispred kazališta. Pritom publika nije dolazila samo na baletne nego i na dramske i operne predstave. Ta je praksa zamrla i nadam se da će ponovno zaživjeti na zadovoljstvo publike i izvođača, jer će to povećati broj izvedbi.

Prva verzija Mačka u čizmama koju je koreografirala Melita Skorupski često je prikazivana u matinejama. Osim Mačka u matinejama su prikazivani i drugi kraći baleti, ali i Labuđe jezero.

U proteklih deset mjeseci Mačak u čizmama često je gostovao. Koliko se Mačak kojega ćemo uskoro imati prilike vidjeti razlikuje od onoga premijernog?

— Mačak je od premijere 15. ožujka 2003. do danas odigran mnogo puta. Najviše u Zagrebu, a gostovao je diljem Hrvatske. Izvođen je u gradovima u koje kazalište rijetko stiže, a u onima koji nemaju kazališnu zgradu predstavu smo izvodili u sportskim dvoranama. Do sada smo gostovali u Vukovaru, Vinkovcima, Čakovcu i Karlovcu. Nastupili smo na Festivalu djeteta u Šibeniku, i to je bio prvi put da je HNK bilo na tom festivalu. Gostovali smo i u Podgorici u Crnoj Gori. Sljedeće gostovanje dogovoreno je u Slavonskom Brodu. Zovu nas ponovno u Vinkovce te u Koprivnicu, Našice i Đakovo. Da li će do realizacije tih gostovanja doći, ovisi isključivo o novačnim mogućnostima.

Velik broj izvedbi izbrusio je predstavu. Kao koreografkinja imala sam kreativnu slobodu i malo se poigrala djelom dodajući mu nove elemente i izbacujući one koji su mi se učinili manje atraktivnima. Velik broj plesača izmijenio se u predstavi, kako u većim tako i u manjim ulogama, i mogu reći da je predstava ostvarila zamisao s kojom je i postavljena na pozornicu. Mačka smo zamislili kao predstavu za mlade ljude s obiju strana pozornice — mlade plesače i mlađu publiku. Plesači su, bez obzira gdje su nastupali, uvijek nastojali dati maksimum, nikad ne podcjenjujući publiku, a to je bila dobra prigoda da usavrše tehniku pred publikom koja nije toliko zahtjevna kao ona u Zagrebu. Bilo je to odlično iskustvo meni kao koreografkinji, a manje iskusnim plesačima dobra prilika da steknu sigurnost pred publikom.

Upravo su brojne alternacije najbolji poziv da neku predstavu ponovno pogledaju i oni koji su je već imali priliku vidjeti, jer svaki plesač unosi u nju dio sebe čineći je različitom. Što će u tom smislu donijeti nove izvedbe Mačka u čizmama?

— Svaki plesač nadograđuje predstavu. Na premijeri je ulogu Mladoga mačka trebao plesati George Stanciu, no kako se ozlijedio, zamijenio ga je Anton Bogov. Stanciu je poslije plesao kao i Andrej Barbanov. Razmaženu princezu pleše Ervina Sulejmanova, a upravo pripremamo i našu mladu solisticu Ivančicu Mirošević. Ovidiu Muscalu bio je Mlinar Ivica, a s Ivančicom će plesati Mircea Polesmic. Kod malih uloga bilo je mnogo alternacija.

Čak je i Ivanka Boljkovac, koja se činila nezamjenjivom, dobila alternaciju...

— Da, kada smo išli na gostovanje u Crnu Goru. Ivanku Boljkovac zamijenio je Marijan Jurišić. Premda je u predstavu ušao iznenada, vrlo se dobro uklopio jer je čovjek s mnogo duha te je lako ušao u priču.

Za potrebe nekih gostovanja ponekad ste krateći predstavu morali kratiti partituru. Kako ste to koordinirali s dirigentom?

— Sve se kratilo u dogovoru s maestrom Alanom Bjelinskim. Budući da na gostovanjima plešemo uz glazbu s vrpce, nije bilo poteškoća s kraćenjem.

Mačak u čizmama balet je namijenjen djeci. Koliko se, koreografski, balet za djecu razlikuje od klasičnoga baleta?

— Premda Mačka u čizmama najavljujemo kao predstavu namijenjenu djeci, slušajući glazbu čovjek ne može reći da je pisana za djecu od primjerice pet do deset godina. Balet je namijenjen uzrastu koji poznaje glazbu i kazalište. Ja nisam svoju koreografiju namijenila djeci i nisam je spuštala na razinu crtanoga filma u kojem prevladavaju površni efekti i agresija. Nastojala sam napraviti predstavu koja će se svidjeti različitim generacijama. Uostalom, većina baleta, od Labuđeg jezera, Trnoružice pa nadalje, ima bajkovita libreta pa ih ipak dolazi gledati svečano odjevena ’ozbiljna’ publika. Ono po čemu je Mačak u čizmama dječji balet njegovo je kraće trajanje i prisutnost naratora u liku Starog mačka, koji djeci najavi svaku sliku te ona ne moraju zapitkivati roditelje o čemu je riječ. Mislim da je to dobar način i za popularizaciju opere jer djeca imaju priliku upoznati se s opernim načinom pjevanja, čuti opernu ariju jer opera je inače po svojoj strukturi ipak namijenjena odrasloj publici.

Koji vas projekti očekuju?

— Dogovarali smo se oko baleta Petar Pan Brune Bjelinskog. Mislim da bi bilo zanimljivo napraviti ciklus njegovih djela u kojem je još i mala opera Pčelica Maja. Realizacija toga projekta ovisi dakako o financijama. Mislim da i ne treba brzo juriti dalje jer publika voli Mačka i trebamo to iskoristiti. Realizacija ciklusa Brune Bjelinskog nosi dakako opasnost da me svrstaju u ladicu koreografa samo baleta namijenjenih djeci, što bi bilo pogrešno. Trenutno dogovaram neke projekte u kojima bih mogla pokazati i druge strane svoga koreografskog umijeća. Također imam neke svoje ideje i želje koje će biti realizirane ukoliko se poklope s potrebama kazališta, a nadam se da hoće.

Petar Pan bio je planiran za ovu sezonu, no nije našao mjesto u repertoaru...

— Petar Pan omiljena je knjiga i crtani film mnogih generacija, stoga njegovo scensko uprizorenje postavlja visoke produkcijske zahtjeve, što zahtijeva velik budžet. Mnogo toga u toj predstavi mora se događati u zraku i mislim da, dok nismo u potpunosti tehnički spremni za takav projekt, u njega i ne trebamo ulaziti.

Kako vi kao koreografkinja, ali i baletna pedagoginja, doživljavate baletni ansambl HNK danas?

— U Baletu, pritom mislim i na soliste i na ansambl, jako se mnogo radi, čini mi se najviše u proteklih tridesetak godina otkako sam ja tu, no istodobno mislim da je premalo pozornosti javnosti usmjereno prema plesačima, koji predstave iznose na svojim leđima. To je skupina mladih, lijepih i pametnih djevojaka i mladića koji su zaista bogati entuzijazmom. Drago mi je da se radna atmosfera vratila na prijašnju visoku razinu. Plesači daju svoj maksimum i nadam se da će jednoga dana i oni koji o tome odlučuju shvatiti da su uvjeti rada Baleta teški jer na raspolaganju imamo samo jednu dvoranu te nam osigurati još jednu, čija bi površina trebala biti jednaka površini pozornice. To bi znatno olakšalo pripreme i omogućilo nam da na repertoaru imamo mnogo veći broj naslova.

Razgovarao Goran Ivaniš