Čitanje u postelji

Ako u kasni sat — recimo oko ponoći — bacite pogled po okolnim pročeljima, opazit ćete da ondje ima tri vrste osvijetljenih prozora. Iza jednih gori stropni luster i sve se dobro vidi: to domaćice peglaju ili završavaju sutrašnji ručak. Iza drugih bljeska samo neodređeno plavo svjetlo: to netko gleda televiziju ili se ne može skinuti s interneta. Treći su prozori osvijetljeni diskretno, obično žuto ili ružičasto, i odmah se vidi da ondje gori samo mala svjetiljka na noćnom ormariću.

Ta treća vrsta prozora zacijelo je najzanimljivija, jer iza njih se nalaze čitači: to naši sugrađani leže s knjigom u ruci u svojim posteljama i polako napreduju redak po redak. Govorim o njima ovdje iz dva razloga: prvo, ima ih mnogo; drugo, oni su zapravo najbolji čitatelji što uopće postoje.

Da ih ima mnogo, ne treba dugo dokazivati: većina ljudi zapravo i ne čita drukčije nego u krevetu prije spavanja. Po danu ili nemaju vremena, ili gledaju televiziju. A navečer čitaju. Ima takvih koji ne mogu ni zaspati ako prije toga ne pročitaju nekoliko stranica, a ima i profesionalaca — kritičara i književnih znanstvenika — koji tek među plahtama dobro vide i razumiju čega zapravo ima u tekstu o kojem jednom kane pisati.

A već to pokazuje da je istinita i druga naša teza, a ta je da su krevetski čitatelji ujedno i najbolji čitatelji. Ipak, tu tezu treba malo i potkrijepiti, jer mogao bi se naći netko tko će upitati kako može biti dobar čitatelj onaj tko čita na kraju dana (dakle kad je najumorniji), i čini to napola spavajući, pa mu se dijelovi lektire uvijek gube u snu, i s tim se snom miješaju i izjednačuju. Pokušajmo, dakle, dokazati da su oni koji čitaju u krevetu doista najbolji čitači.

Kao veliku njihovu prednost treba najprije navesti naivnost: oni čitaju tako kao da nikada prije nisu ništa čitali, i spremni su povjerovati svemu što u knjizi piše. To zacijelo dolazi otuda što su u postelji oslobođeni svih svojih dnevnih uloga i svih kostima što ih po danu nose. U prugastoj pidžami ili u prozirnoj spavaćici ne može čovjek glumiti ozbiljna građanina, profesionalca, ili lukavca kojega nitko ne može nadmudriti: u postelji je čovjek samo ono što doista jest, kao od majke rođen.

Ne spominjem uzalud rođenje, jer takvo čitanje — čitanje krevetsko, naivno, prostodušno — zacijelo stoji u vezi s djetinjstvom: navika se morala već tada stvoriti. Svima su nam prije spavanja pričali ili čitali nekakve pričice, a ako i nisu, pričali smo ih sami sebi: maštali smo o dalekim zemljama, o neobičnim doživljajima, možda i o onome što smo za dana pročitali. Tako nam se ulazak u san — a to je najranjiviji trenutak u svačijem životu — povezao uz priče. Zato nije ni čudno što se krevetski čitači posve predaju tekstu u koji su uronjeni.

Predaju mu se još iz jednoga razloga, a taj ih također čini dobrim čitateljima: tada su sami, i za njih nema ničega drugog osim teksta. Čovjek inače čita u raznim prilikama: u bučnoj čekaonici, kraj upaljenog radija, uz razgovor dosadnih suputnika, i sve mu to tada nekako ulazi u lektiru, pa makar je i ne remetilo i ne prekidalo. Ali noću, kad nigdje nikoga nema, kad je naokolo tišina, kad se čitač i inače nastoji otresti svih suvišnih briga koje bi mu branile da zaspi, tada je najviše sâm i najviše spreman da se posveti lektiri. I tada, naravno, u tekstu najviše vidi. Tada mu se čini kao da je knjiga samo za njega napisana, da je napisana zato da njemu nešto otkrije (ili tek da ga uspava), i tada tu knjigu najbolje i najpotpunije razumije.

A i može je razumjeti zato što čita onako kako bi knjige trebalo uvijek čitati: prepuštajući se sanjarenju na koje ga tekst navodi. Ne čita taj noćni čitatelj onako kako drugi čitaju — pa kako i sâm čita ako je dan i ako sjedi na stolcu — to jest nastojeći da razumije priču i upamti njezin sadržaj, da vidi što je dalje bilo s likovima i s radnjom. Obratno, on sebi dopušta kombinacije, nagađanja, prepušta se asocijacijama koje mu se pri čitanju javljaju. Ako ga koji lik podsjeća na nekoga koga u životu poznaje, neće na to odmahnuti rukom, nego će razviti usporedbu do kraja; ako mu tekst probudi sjećanje za koje je mislio da je davno izgubljeno, pustit će da ga uspomene posve obuzmu. Ukratko, čitat će onako kako bi i inače trebalo čitati: sanjareći.

A to znači približavajući se onome što književnost izvorno i jest: maštarija. Ona je nastala iz naivnosti, iz samoće i iz sklonosti sanjarenju; tako nastaje svaki književni tekst, pa je logično da se na isti način i čita. Književnost, uostalom, u životu zajednice igra onu istu ulogu koju u životu pojedinca igra san: ona razrađuje potisnute motive, ona iskušava neiskušane mogućnosti, ona živi za nas neke druge živote. Pa što je onda logičnije nego da se književno djelo i čita na vratima sna, na mjestu gdje iz pravoga života prelazimo u mogući? Književni tekst nestvarniji je od zbilje, ali stvarniji od sna, pa je utoliko i naravno da povezuje ta dva svijeta, da bude most među njima.

Samo zahvaljujući toj okolnosti, noćni čitači ne zaboravljaju ono što su čitali, pa premda čitaju napola spuštenih kapaka, obično su sposobniji reproducirati svoju lektiru od onoga tko je čitao sjedećki i pri punoj svijesti. Ukratko, oni su u lektiru uložili dio svoga života, a dio lektire u svoj život, i to se više ne može razdvojiti. Zato su oni najbolji čitači.

A još su bolji onda kad nisu posve sami. Najljepše je kad je krevet u kojem se čita bračni, pa kad u njemu teku dvije usporedne lektire. Budući da su te lektire različite, u postelji se pojavljuje stanovita napetost, koja može dovesti i do iskakanja električnih iskara. Može dovesti do toga da postelja — koja ionako nalikuje na rasklopljenu knjigu — i sama postane poprište uzbudljiva romana.