Cedar libanonski u vrtu tete Pavice

Cedar libanonski u vrtu tete Pavice

Za vezu Janka Polića Kamova i Katarine Radošević, Paula Kaftanić dobro je znala jer je pri susretu s Josipom Severom i Sunčanom Škrinjarić rekla o Kamovu: Volio je moju prijateljicu. Ako su se poznavale i bile intimne prijateljice od 1903. ostaje otvoreno pitanje zbog čega se Katarina boji da bi je Paula prezrela i odbacila

Teta Pavica je dugo živjela, gotovo jedno cijelo stoljeće, učila je ljude pjevati i svirati, pamtila je mnoge nesretne i rano umrle pjesnike, sjećala se nekih slikara koji su živjeli u Parizu a zatim su umirali u raznim malim mjestima...

Sunčana Škrinjarić, Ulica predaka i druga proza, 1997.

U sušačkom dijelu Rijeke, u četvrti gdje su na razmeđu stoljeća rezidencije sagradili bogati hrvatski pomorci, trgovci i tvorničari, smještena je vila Kaftanić. Sagradio ju je 1901. Božidar Kaftanić, narodnjak — dobar prijatelj Supila i Spinčića — veletrgovac vinom, većinski vlasnik Austro-hrvatskoga parobrodarskog dioničarskog društva iz Punta na otoku Krku i načelnik općine Baška iz koje potječe obitelj, koja se poslije preselila na Sušak. Iz braka s Marijanom r. Grandić rođeno je troje djece; Božidar (1883-1960) visoki časnik austro — ugarske i poslije jugoslavenske mornarice, Juraj (1885-1979), diplomirani agronom, koji je najveći dio radnoga vijeka proveo na raznim položajima u Istri (neko vrijeme bio je istarski natkonobar /glavni inspektor vinskih podruma/) i Paula Julija (1890- 1977). Današnji baštinik i vlasnik obiteljskog arhiva i zbirke je Božidar Iskra-Kaftanić, unuk Jurja Kaftanića i pranećak Paule Julije. On nas je ljubazno primio u svom stanu i dao nam na uvid bogatu građu koju ćemo opisati u ovom tekstu.

Koncertna i pedagoška djelatnost

Od sve troje djece javno djelovanje Paule Julije ostavilo je najdublji trag. Nakon završene pučke škole u Baški i Više djevojačke škole u Sušaku (1904), nastavlja s obrazovanjem u ženskom liceju u Badenu kraj Beča (1906-1907), potom s prekidima na Kraljevskom konzervatoriju (danas je to Glazbena akademija) u Zagrebu, gdje je nalazimo u izvješću za školsku godinu 1921/22. među polaznicima »učione za kompoziciju« u odjelu Visoke glazbene škole. Tu joj je predavao Antun Dobronić (1878-1955). Diplomirala je 1925. godine koncertno pjevanje u klasi profesorice Nade Eder — Bertić (1885-1937). Po završetku studija vraća se na Sušak i djeluje do 1928. kao privatna glazbena pedagoginja, podučavajući pjevanje i klavir. Pored toga, afirmira se i kao koncertna umjetnica. U razdoblju od 1928. do 1938. godine bila je namještena kao nastavnica glazbe na Državnoj muškoj realnoj gimnaziji (Sušačka gimnazija), gdje je predavala pjevanje, zborsko pjevanje i sviranje. Između dva svjetska rata s gimnazijskim je zborom često sudjelovala kao zborovođa u raznim sušačkim priredbama, a nalazimo je i u ulogama korepetitora i vokalne solistice, da bi 1938. dočekala svoje prerano umirovljenje.

I nakon toga nastavlja s pedagoškim radom kao profesorica solo pjevanja na Glazbenoj školi Sušak, u kojoj je djelovala sve do 1943, kada se škola zbog ratnih prilika zatvara. Paula Julija bila je svestrana osoba. Pored svoje profesionalne djelatnosti na glazbenom polju, koju je do sada temeljitije proučavala jedino riječka muzikologinja Lovorka Ruck, osobitu je strast gajila prema slikarstvu. Počela je slikati još kao djevojčica, da bi métier svladala za vrijeme studija u Zagrebu gdje će upoznati znamenite hrvatske slikare i kipare. Među inima, njezini dobri prijatelji postali su bračni par Svečnjak, Marta (1906-1993) i Vilim (1906-1993) te Starograđani Juraj Plančić (1899-1930) i kipar Juraj Škarpa (1881-1952). Posljednju dvojicu najboljih prijatelja Pavica je upoznala za vrijeme studija u Zagrebu. Iz njihove se prepiske može zaključiti da imućna građanska kći nije bila škrta prema tim nadarenim ali siromašnim umjetnicima te da je neko vrijeme bila njihov svestrani podupiratelj.

Prijateljica i podupiratelj umjetnika

Iz te skupine najmanje je poznat Juraj Škarpa, potomak graditelja i klesara iz drevnog roda Škarpinih. Kiparstvo je učio u Splitu (1911-1913), zatim studirao u Beču kod Josefa Breitnera (1918-1921), nastavivši u Zagrebu kod Frangeša, gdje je i diplomirao 1921. U ostavštini profesorice Kaftanić pronalazimo Škarpin duboki reljef odliven u sadri i malo poprsje Beethovena, rad Frangeša, odliveno u slitini bronce i drugog materijala. Škarpa je ostvario zanimljiv opus sakralne plastike u drvu i kamenu. Znatno poznatiji u našoj kulturnoj javnosti su Juraj Plančić i Vilim Svečnjak. Plančić se sa slikarstvom susreće u Splitu, gdje polazi Graditeljsko-zanatsku i umjetničku školu, a potom studirajući na Akademiji u Zagrebu (1919-1925), gdje je i diplomirao. Sačuvano pismo Plančića iz rujna 1925. upućeno Pauli svjedoči o slikarevu umjetničkom radu toga ljeta u Starigradu te o njegovoj nestrpljivosti zbog neizvjesnosti oko odlaska u Pariz. Napokon, 1926. dobiva francusku stipendiju. U pariškom razdoblju nastaje najvažniji dio njegova opusa, koji će ga svrstati u vrh hrvatskoga slikarstva 20. stoljeća. Od djetinjstva boležljiv, dugo se nosio s teškom bolešću, da bi ga u najboljim godinama stvaralačkog zamaha 1930. prekinula smrt. Vilim Svečnjak boravio je kod Paule u Sušaku tijekom Drugog svjetskog rata, gdje je nastao lirski ciklus cvijeća koji se odlikuje razigranom kolorističkom paletom, a nakon povratka iz Assisija, gdje je boravio zbog liječenja i gdje nastaju crteži Bella scrittura. Potom dolazi u Rijeku, u kojoj je od 1948. ravnatelj novoosnovane Galerije likovne umjetnosti, afirmirajući moderne tendencije u umjetnosti i djelujući na razbijanju nametnutih socrealističkih likovnih kanona. Svečnjakova žena Marta bila je keramičarka.

Prijatelje i suradnike imala je dakako i među kolegama, istaknutim glazbenicima, od kojih valja spomenuti Antuna Dobronića, Ivana Matetića Ronjgova (1880-1960), Ivanu Lang (1912-1982), koja joj je posvetila ciklus popijevki Tri istarske, Jakova Gotovca (1895-1982), Slavka Zlatića (1910-1993) i Rudolfa Matza (1901-1989). Vraćajući se neprestano rodnoj Baški, još kao studentica posvetila se prikupljanju etnografske baštine svoga kraja, da bi u starijoj dobi, 1958, zajedno sa sestričnom Dinkom Radetić Frančić (1889-1970) pokrenula inicijativu za osnivanje zavičajnog muzeja. Ta ideja konačno je i ostvarena 1970. Danas se u Zavičajnom muzeju Baška nalazi petnaestak njezinih slika i predmeti koje je prikupila i darovala.

Zasebna soba u muzeju posvećena je Čehinji dr. Zdenki Čermakovoj (1884-1968), dugogodišnjoj Julijinoj prijateljici. Ta osebujna žena, za čiji život češka znanstveno-kulturna javnost posljednjih godina pokazuje veliko zanimanje, stiže 1910. iz rodnog Praga u Bašku na poziv turističkog entuzijasta Emila Geistlicha. S potporom načelnika Božidara Kaftanića zapošljava se tamo kao općinska liječnica. Zaslužna je za promoviranje balneoloških i klimatskih vrijednosti Krka, o kojima je pisala u češkim i poljskim turističkim publikacijama, a usto je i predavala higijenu u školi u Baški. Uz prekide u Hrvatskoj ostaje do kraja života. (Kratka biografija dr. Zdenke Čermakove objavljena je u Hrvatskom biografskom leksikonu, sv. 3).

Sputan stvaralački temperament

Životopis profesorice Kaftanić odaje obrazovanu, nadarenu osobu, svestrano uključenu u društveni život zajednice. Ipak, njezina karijera nije bila osobito uspješna, ostala je ispod velikih dosega slavnih joj prijatelja. Njezin glas i koncertni nastupi nisu zabilježeni na nosačima zvuka, iako su kritičari laskavo ocjenjivali njezine vokalne i interpretativne sposobnosti. List »Naša Sloga« od 30. siječnja 1931. u nepotpisanom osvrtu komentira izvedeni program riječima: »...iza toga nas je gđica Pava Kaftanićeva iznenadila svojim prijatnim i čistim altom otpjevavši Čajkovskoga ariju Olge iz opere Evgenij Onjegin i Gotovčevu Naišo Erbez. Umjetnica je kristalizovala svoj glas, koji je pun i dobro ’nosi’...«. Njezino slikarstvo ostaje u okvirima dobre akademske manire, njezin je stvaralački temperament očito nečim bio sputan. Sunčana Škrinjarić u knjizi Ulica predaka i druga proza, pomalo karikaturalno opisuje Juliju: »Teta Pavica je pjevala smiješnim koloraturnim glasom, rekli su joj da nije za scenu, jer je previše mala, možda je to bilo i točno, sve su pjevačice u kazalištu bile velike i debele, imale su šuštave haljine i zamršene šešire s perjem, teta Pavica izgledala je kao ostarjela curica, neugledna s tankim nožicama i kratkom kosom...«. Iz toga se naziru potisnuti kompleksi, koji joj nisu dopuštali da oslobodi sve svoje kreativne poticaje. Osim toga, ni neke obiteljske okolnosti nisu joj išle u prilog; vezanost uz majku i brata Jurja, stroga i posesivna.

Paula Julija Kaftanić prvi se put spominje u kontekstu važnu za hrvatsku kulturu u Sabranim djelima Janka Polića Kamova, tiskanim 1956-58, gdje je objavljena njihova prepiska. Vinko Antić tu navodi kako je Julija upoznala Kamova 1910, uoči njegova polaska na posljednje putovanje. Pretpostavljalo se da su se Julija i Janko upoznali posredovanjem Kamovljeva brata Vladimira i Pavičina oca Božidara, od kojih je prvi bio direktor, a drugi većinski vlasnik Austro-hrvatskog parobrodarskog društva iz Punta ili možda preko Pavičina brata Božidara, koji je s Kamovim išao u školu. No, neki novootkriveni arhivski izvori govore da su se poznavali najvjerojatnije već od 1907. Riječ je o tri pisma, što ih je Pavici tijekom 1907. poslala njezina prijateljica i gimnazijska kolegica Katarina, Katjuša, Radošević iz Lokava. Zanimljivo je kako smo kod Božidara Iskre — Kaftanića pronašli ta pisma. Za jednoga posjeta vili Kaftanić, gospodin Iskra-Kaftanić pokazao nam je Julijin djevojački dnevnik/spomenar iz 1903. U njemu su ispisane pjesme tada trinaestogodišnje djevojčice Julije Kaftanić, a na jednoj stranici, na vrhu, piše: Uspomena sa ladanja. Ispod toga potpisi su više djevojčica, među kojima i K. Radošević. Rekli smo gospodinu Božidaru da je to Katarina, Jankova djevojka Kitty, kako ju je u pjesmama zvao. Pogledao nas je iznenađeno, kao da se nečega sjetio, ali ništa nije rekao. Taj smo dan dugo popisivali dokumente iz arhiva Kaftanić te usput s gospodinom Božidarom razgovarali o raznim temama. Pričali smo o hrvatskom nacionalnom pokretu u Istri, u kojem je udjela, što je hrvatskoj javnosti nepoznato, imala i obitelj Kaftanić, te o životnim putovima pojedinih članova obitelji i njihovih prijatelja. Među ostalim, Božidar Iskra-Kaftanić je spomenuo da je Julija upoznala Kamova mnogo prije 1910.

Literarna utvara je realno biće

Nakon nekoliko dana Mladena Urema telefonom je nazvao gospodin Iskra-Kaftanić. Rekao je da je pronašao tri pisma Katarine Radošević iz 1907. te da bismo ih trebali doći vidjeti. To smo dakako i učinili. Pisma su emotivna i sadržajna, i u njima se prvi put otkriva suvremeni ženski pogled na Kamovljevu ličnost. Sada Kitty nije više samo Kamovljeva literarna utvara i ljubavna opsesija, nego posve realno duhovno i intelektualno biće.

Ovdje navodimo citat iz pisma što ga Kitty piše Pauli:

Znam da ćeš rado da par riječi kažem o samom piscu, Janku Poliću. To je mlad čovjek ima jedva 20 god. Sušićav je — nema oca ni majke, a niti nikakve eksistence. Živi kukavno. Sada je u Rimu — i bit će valjda cijelu zimu. Nu kad dođe u naš kraj bojim se da će otići, jer su naši krajevi prehladni za njega. On je u svojim pjesmama divlji i strastven kao orao. Para svojim panđama oštro, nesmiljeno ali njegovi bodovi ne bole, oni istina bog rastvaraju sve, ali oni bistre dušu i dižu je visoko. Letiš kao orao i spustiš se naglo u gnojnicu i blato života i vidiš ga u svoj svojoj gnjusobi i okreneš se od njega a more ti namreška cinički podsmijeh. On je lijep i ugodan i veseo. I ja sam uvjerena da će se i tebi dopast.

O Katarini Radošević pisao je Mladen Urem više puta (vidi tekstove Janko Polić Kamov i Dora Maar, »Vijenac«, Zagreb, broj 175, godina VIII, od 16. studenoga 2000. i Tajna pisma napisanog najboljim prijateljima, dva nepoznata pisma Janka Polića Kamova, »Novi list«, Rijeka, 2. veljače 2003; Pisma Kamovljeve Kitty Pauli Juliji Kaftanić, Kronika, HAZU, 12/2002), ali ovom prigodom valja istaknuti samo bitno. Katarina Radošević rođena je 18. listopada 1888. u Lokvama od oca Mihe Radoševića i majke Katarine r. Margetić. Udala se 11. svibnja 1908. za Matu Malinara iz Lokava, a umrla je 7. prosinca 1971. u Zagrebu.

Početak tragične ljubavi Janka Polića i Katarine Radošević vraća nas u 1900, kada Kamov u Sušačkoj gimnaziji upoznaje Miju Radoševića, s kojim je išao u isti razred, njegovu sestru Katarinu i Matu Malinara. Svi troje bili su iz Lokava. Nema dvojbe da je između Kamova i Katarine planula strastvena ljubav. Opsesiju Katarinom Kamov otvoreno pokazuje u svoje prve dvije tiskane zbirke pjesama; Psovci i Ištipanoj hartiji (obje iz 1907) gdje je pjeva kao Kitty. No, nakon dinamične i burne veze, financijskog sloma Jankova oca 1902. godine, preseljenja obitelji Polić u Zagreb te Jankove bolesti i nesigurne budućnosti, Katarina se udaje za njegova najboljeg prijatelja Matu Malinara. Njezin brat, književnik i doktor prava, Mijo (Miško) Radošević, jedan od najboljih Jankovih prijatelja, autor romana Karikature (Zagreb 1908), političke studije o Franu Supilu (1930.) i drugih naslova, oženio se 19. lipnja 1909. učiteljicom i književnicom Josipom Gazivoda (r. 1872. — umrla nakon 1957) iz Praputnjaka (mjesta u blizini Rijeke). Kumovi na vjenčanju bili su im Janko Polić i Mato Malinar. Gazivoda je bila učiteljica u Lokvama (gdje je upoznala Polića, Radoševiće i Malinara), a poslije je bila učiteljica na Cresu pa potom u Zagrebu. Tiskala je nekoliko knjiga za djecu (Majčini zapisci, Za svoju kućicu...) i bila suradnica suvremenih časopisa. U braku s Mijom imala je dvoje djece, Mladena (r. 17. studenog 1908) i mlađega Mišu. U Polićevim Sabranim djelima objavljena je korespondencija Gazivoda i Kamova. Pisma Katarine Pauli, što su pronađena zahvaljujući Božidaru Iskri-Kaftaniću, bitno mijenjaju pogled na dosadašnje spoznaje, jer se iz njih vidi da je Katarina ostala s Jankom u vezi sve do udaje, iako sam Janko u svojim pjesmama govori o njezinu vjenčanju, tragičnom slomu i frustraciji zbog nemogućnosti da realiziraju svoju vezu. Čitajući te pjesme moglo se zaključiti da se to već dogodilo (prekid veze i udaja za Malinara), ali nije; Janko proročanski najavljuje događaje što će se tek poslije obistiniti.

Isprepleteni životi

Posebno je zanimljiva rečenica u Katarininu pismu iz Lokava 19. studenog 1907; Zato ti šaljem sada ove 4 knjižice, koje će ti vjeruj mila Pavice sve reći što bi ti i ja pričala da se sretnemo zajedno... Zaljubljena žena organizira prodaju knjige svojoj najvećoj ljubavi i priznaje autobiografsku faktografiju. U jednom od pisama piše; Moje se je zlato nagodilo kod tiskare — uz dosta povoljne cijene, što se odnosi na razdoblje prije tiskanja tih četiriju knjiga iz 1907. Pogledali smo četiri Jankove knjige, jedine koje je za života tiskao, jer Katarina Pauli piše; Knjige ti stoje samo 4 Krune i 10 fil. to možeš na me poslat. (pismo od 19. studenog 1907). I zaista, na ovitku svake otisnuta je cijena; Psovka (cijena 60 fil.), Ištipana hartija (cijena K 1. 80), Na rođenoj grudi (cijena 70 fil.) i Tragedija mozgova (cijena 1 Krunu), što zbrojeno izlazi 4 Krune i 10 filira. Iz te se korespondencije vidi da je bilo još pisama, ali nisu pronađena. Ovdje također valja nadopuniti Katarininu biografiju jer u pismima spominje objavljivanja u »Novom listu«. I zaista, tijekom 1906. i 1907. Katarina u »Novom listu«, u nastavcima objavljuje prijevode s ruskog (Tolstoj) i francuskog jezika (Maupassant). Potpisuje se kao Katjuša Radošević. Već sljedeće 1908. s mužem Matom Malinarom pokreće u Zagrebu Modernu biblioteku za jednu krunu, u kojoj će tiskati niz djela iz svjetske (vidi SD Janka Polića, knjiga 4, str. 360, 1984) te pokoje iz hrvatske književnosti (Josip Baričević: Novele i portreti, 1910). Diplomirala je na Pravnom fakultetu, a prevodila je uglavnom s romanskih (talijanski, francuski...) te s ruskog jezika. Pretpostavljamo da je strane jezike svladala dok je za vrijeme školovanja stanovala u kući sušačkih tvorničara i političara Ružića. U braku s Malinarom rodila je dvoje djece, sinove Anđelka (Lokve, 1909. — Zagreb 1982) i Vojka (r. 1913). Mato Malinar imao je mnogo mirniji životni put od Mije Radoševića, koji je nakon sukoba s Miroslavom Krležom i Stjepanom Radićem dvadesetih godina prošloga stoljeća mijenjao ideologije i uvjerenja; od katolika do grkokatolika, od nacionalista i liberala pa komunista do simpatizera srpskoga radikalnog pokreta, veličajući diktaturu kralja Aleksandra, da bi konačno tragično stradao u logoru u Staroj Gradiški. Malinar, cijenjen u struci, širokih interesa, već kao student afirmirao se u nakladništvu, kao doktor prava službovao je u raznim mjestima po Hrvatskoj, ali ga je dobar glas vinuo do najviših sudskih dužnosti. Bio je predsjednik Sudbenog stola u Zagrebu i pomogao Krleži da odgodi uručenje odluke o zapljeni knjige rasprava i eseja Deset krvavih godina (1937), čime je Krleža uspio spasiti svoju knjigu. Anđelko Malinar, Katarinin sin, bio je doktor prava, enciklopedist, prijatelj Ivana Gorana Kovačića, za kojeg se poslije Drugog svjetskog rata potrudio tiskati Jamu u Francuskoj. Preko Paula Éluarda, koji je posvetio jednu pjesmu Kovačiću, angažirao je i Pabla Picassa za ilustraciju francuskoga izdanja Jame. Bio je tajnik Miroslava Krleže i glavni redaktor njegovih djela.

Za vezu Janka i Katarine Paula Kaftanić dobro je znala, jer je pri susretu s Josipom Severom i Sunčanom Škrinjarić rekla o Janku: Volio je moju prijateljicu. Ako su se poznavale i bile intimne prijateljice od 1903. ostaje otvoreno pitanje zbog čega se Katarina boji da bi je Paula prezrela i odbacila (početak pisma od 26. travnja 1907)!?

Začeci feminističkog pokreta

Društvena aktivnost Paule Julije Kaftanić koju do sada nismo spomenuli bila je njezina suradnja s hrvatskim feminističkim krugom oko književnice i izdavačice Zofke Kveder, bake hrvatske književnice Sunčane Škrinjarić. Taj nedovoljno poznat modernistički cenakulum, čije poprište djelovanja i događanja nije bio samo Zagreb, nego njegove koordinate bitno uporište nalaze u Sušaku, Baški, Lokvama, Ljubljani, Pragu, Osijeku, Zadru, Dubrovniku i drugdje, Kamov je također nadahnuto literarno obradio, o čemu ćemo poslije reći nešto više. (Prepiska između Zofke Kveder i Janka Polića objavljena je u: Sabrana djela J. P. K., knjiga 4).

Životopisom Zofke Kveder i njezinim knjiženim radom u nas se najsustavnije bavila Dunja Detoni Dujmić (esej u knjizi Ljepša polovica književnosti, MH 1998. i biografska jedinica u Leksikonu hrvatskih pisaca, Šk. knj. 2000). Porijeklom i školovanjem Slovenka, rodila se u Ljubljani 22. travnja 1878, gdje je pohađala i uršulinsku školu, ona udajom za hrvatskoga književnika Vladimira Jelovšeka — a potom za političara Jurja Demetrovića — postaje vezana za Zagreb. Pisala je na slovenskom, hrvatskom i češkom jeziku (studirala je neko vrijeme u Bernu i Pragu) pa se stoga smatra višejezičnom književnicom. Književni kritičari najviše su cijenili njezine ranije radove, primjerice dvije knjige kratkih socijalnih proza Odsevi (1902) i Iz naših krajev (1903) te slovensko-hrvatsku zbirku novela i crtica Iskre (1905.), kod kojih se hvali iskreno i suptilno poniranje u dubine ženske osjetilnosti uz primjenu modernističkih književnih postupaka, dok se poslije sve više priklanjala tzv. angažiranoj književnosti, u kojoj je ideološki motiv nadvladao nad umjetničkim. Feministički angažman ostvarivala je ponajprije putem izdavaštva. Još tijekom Prvog svjetskog rata, 1917. pokrenula je, izdavala i uređivala u Zagrebu časopis »Ženski svijet«, koji će 1919. preimenovati u reviju »Jugoslavenska žena«, uz tisak i potporu Hrvatskoga štamparskog zavoda u Zagrebu. Svi svesci tog časopisa nalaze se u ostavštini Paule Julije Kaftanić. Iako je ta revija donosila i veći broj priloga sa svrhom afirmacije jugoslavenskih političkih aspiracija, često banalnog i patetičnog sadržaja s vrlo naglašenom mitomanskom i iracionalnom južnoslavenskom i svetosavskom ideologijom, također je objavljen i znatan broj tekstova koji, vjerojatno prvi put na relevantnoj razini, afirmiraju bitna pitanja feminističkoga pokreta, od kojih su neka i danas još aktualna.

Jugoslavenskim su idealizmom također prožeti i suradnici iz Hrvatskog primorja, inače tradicionalno pravaške orijentacije, sa središtem u Sušaku, jer se u nemogućnosti ostvarenja samostalne hrvatske države radije okreću široj slavenskoj zajednici naroda, nego represiji i otuđivanju od strane talijanske ekspanzionističke politike. Revija Zofke Kveder posebno je zanimljiva i zbog suradničkoga kruga koji čini ovu priču još zanimljiviijom, tu su Paula Julija Kaftanić, Josipa Gazivoda Radošević (učiteljica i književnica za djecu, žena Mije Radoševića, koji je bio brat Katarine Radošević), Cecilija Bahorić (Sušačanka, profesorica, prijateljica braće Polić), Rikard Katalinić Jeretov, Miroslav Krleža, Gustav Krklec, Ivan Cankar, Adela Milčinović, Božo Lovrić, Dora Pfanova i mnogi drugi.

Uzdrmanost tradicionalnih muško-ženskih odnosa

Tankoćutan kakav je već bio, Janko Polić Kamov nije bez zebnje reagirao na feminističke izazove upućene (muškom) svijetu. Racionalno je suosjećao sa ženama kao društveno slabijim i potlačenim, a genijalno je proniknuo i u srž problema moderne otuđenosti spolova koju donosi (seksualna) emancipacija žene. »...danas ne strada mozak muški: on je danas vladajući. Danas strada mozak ženski — on je proletarac, što se diže na buržoaziju...«, piše Kamov u Isušenoj kaljuži dok u Bradi rezignirano lamentira »Ne. Ja nijesam bio normalan. Ja sam znao da na djevojke ne činim dojma dvadesetgodišnjeg mladića radi očala, brade i ozbiljna života. Ako bi me one gledale izdaleka, smješkahu se obijesno i bezumno. Ali, ako bih im se približio i udario s njima u razgovor, ona obijest postajaše tjeskoba, a ona bezumnost strašljivost. Dojam, što sam ga činio za njih izdaleka, bijaše smiješan; izbliza strog: ja sam dakle činio na njih isti dojam, kakav čini — profesor na đaka! Nijesam li poradi toga bio jednu djevojčicu napola silovao, izbivši je, što mi se rugala, i počeo osjećati naklonost k dječacima?«

Kamovljev prijatelj i nesuđeni šogor Mijo Radošević izrazio je još radikalnije taj moderni opsesivni muški osjećaj seksualne ugroženosti feminizmom i uzdrmanost tradicionalnih muško-ženskih odnosa i identiteta u svom jedinom romanu Karikature (1908). Evo jedan ulomak u kojemu se zorno ocrtava kako su u to vrijeme frojdovske ideje sjele na dušu naših modernih intelektualaca. »Na samu riječ ’žena’ sledenila mu se krv. Najednom ga je na samu tu riječ prošla sva samilost prema Vjeri i on je počeo da študira: je li on muško ili žensko čeljade? Rovao je dosta dugo sam u sebi, po svojim roditeljima, po svojim rođacima i došao ipak nekako do rezultata, da je on prema svom psihičnome raspoloženju u odnosu s Vjerom hermafrodit. No hermafrodit, u koga je ostala dobra doza ženstva, a prevagnuo muški spol. A sadizam, po kome je on grizao Vjeru, tumačio si sa onom dozom ženstva, što je ostala u njega. Sad je bio uvjeren, da je njegovo svojedobno pederastičko nagnuće bilo zaista prolazan fenomen i da on Vjeru muči kao žena, a ne kao muškarac. Bio je siguran da je Vjera žena, a prema tome on muškarac...«

Nije posve jasno kakvu ulogu je Paula Julija Kaftanić imala u tom ženskom pokretu i hrvatskom modernističkom kulturno-političkom miljeu općenito. U Ženskom svijetu i Jugoslavenskoj ženi nazočna je sa ne posebno istaknutim prilozima. Zna se da je nakon Prvoga svjetskog rata bila aktivna u sušačkom Jugoslavenskom ženskom demokratskom udruženju te prije Drugog svjetskog rata i u Hrvatskoj ženi, da je često u obiteljskim kućama u Baški i na Sušaku ugošćivala Zofku Kveder i druge pripadnice ženskog pokreta, ali i poznate slikare, književnike i svoje rođake. Više puta kod tete Pavice, kako su je svi zvali od milja, prebivala je književnica Sunčana Škrinjarić. Ona je u priči Oči mrtvih pjesnika (zbirka priča Pasji put, Školske novine, Zagreb 1996, str. 26-32) i romanima Ulica predaka i druga proza (1997) i Ispit zrelosti (2002) opisala svoje susrete s Paulom Julijom Kaftanić. Posjetila ju je posljednji put početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća u društvu s Josipom Severom (1938-1989). Sunčana opisuje taj susret i Paulino iznenađenje Severovim izgledom, što ju je poprilično zaokupilo, jer se nije mogla sjetiti na koga je on podsjeća. Tek se poslije sjetila i rekla: »To su oči Janka Polića Kamova. Volio je moju prijateljicu. Još čuvam njegove razglednice. Tako su gorjele njegove oči. A danas ih gledam u vama.« (Citat iz priče Oči mrtvih pjesnika).

Vrijeme kao da je stalo

Današnji izgled i dojam što ga na posjetitelja ostavljaju vila i salon Kaftanić još podsjećaju na prizor što nam ga je riječima dočarala Sunčana Škrinjarić. »U kuću tete Pavice dolazilo se širokim stubištem, vrt je bio bujan i zapušten, kutije zelenih i žutih pčelinjaka, cedar libanonski i palme s malim krošnjama kao dame s malim glavicama.... bilo je mnogo prašine u njenom velikom stanu, bilo je opasno sjediti u naslonjačima, jer su opruge bockale i škripale, bilo je mnogo lađa i cvijeća na starim slikama.« (Citat iz romana Ulice predaka i druga proza). Brigom gospodina Božidara Iskre-Kaftanića i njegove žene taj je građanski salon danas uredan i topao, pokućstvo od tamnoga drva restaurirano, prašina ukroćena. Libanonski cedar ispred verande još je dominantniji u svom svojem besprijekornom skladu i pravilnosti, a zidove još krase iste lađe i cvijeće na slikama. Kao da je vrijeme stalo. Posebno su nas fascinirali radovi Jurja Plančića; tri grafike i dva akvarela, kao i iznimna ulja Vilima Svečnjaka.

Tu je i jedno ulje manje poznatog riječkog slikara Giliberta Brunora, koji je djelovao potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Taj rođeni Splićanin (1865-?) bio je stipendist riječkog magistrata na slikarskim školama u Firenci i Düsseldorfu. Iz njegova opusa do sada su bila poznata samo dva platna, od kojih se jedno (gradski toranj) čuva u Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci, a drugo; slika sv. Ante rađena za crkvu u Pehlinu pokraj Rijeke, vjerojatno je uništena u Drugom svjetskom ratu. Brunorov portret djevojčice Paula Julija Kaftanić je, prema obiteljskoj predaji, kupila od posljednje vlasnice Trsata, grofice Ane Nugent. Prema pričanju gospodina Iskre-Kaftanića riječ je o portretu Ane Nugent. I, konačno, Julijine slike, desetak ulja na platnu i stotinjak crteža. Općem skladnom dojmu salona pridonosi historicističko pokućstvo od tamnog drva, porculanski luster i mnogobrojni dragocjeni ukrasni predmeti.

Fotografije svega toga u dosta je napornu poslu od nekoliko popodneva (snimljeno je više od stotinu eksponata!) napravio Marko Hadjina, što je bio prvi i možda najvažniji korak u dokumentiranju te rijetko vrijedne zbirke našega Primorja. Preostaje nam ipak još velik posao oko izrade, valorizacije i publiciranja cjelovitog inventara obiteljskog arhiva.

Mladen Urem

Boris Zakošek