Vrhunski i bez temâ

Vrhunski i bez temâ

Gene Roddenberry, tvorac Zvjezdanih staza, želio je orkestralnu, a ne elektronsku partituru, i to je i dobio, premda je njezino zvučanje bilo različito od očekivanog

Gene Roddenberry, tvorac Zvjezdanih staza, imao je posve jasnu viziju kako je njegova televizijska serija trebala zvučati: »Ne želim elektronsku bip-bip-bip glazbu, nego glazbu kao iz Kapetana Blooda!« Naravno, prizivanje zvuka jednog od poznatijih filmova glumca Errola Flynna i njegova stalnoga glazbenog prijatelja Ericha Wolfganga Korngolda, u prijevodu je značilo da Roddenberry želi orkestralnu partituru. To je i dobio, premda je njezino zvučanje bilo daleko od onoga koje je nudio Korngoldov Kapetan Blood. Naime, Fred Steiner orkestrom je baratao suvremeno, tako da je u njegovim glazbama za pojedine epizode bilo teško raspoznati neku temu ili neko glazbeno zbivanje. Zapravo, prije bismo mogli govoriti o raskomadanu glazbenom govoru koji se neprestano služi motivičkim radom. U nizu malih i suvremeno oblikovanih motiva unutar široke palete glazbenih postupaka (glissanda, udari, uporaba motivičkih komadića, neprestano izokretanje i transformiranje motiva, primjena različitih instrumentalnih boja, igre instrumentalnom artikulacijom) prepoznaju se neki motivi, pa i teme (koje su, dakako, nastale suvremenim razvojem nekog malog motiva) kao učestaliji od ostalih. Uskoro postaje jasno da njihova pojava nije slučajna (premda se u početku upravo to čini — u nizu motiva koji prečesto funkcioniraju kao zvukovi ili ilustracijski momenti, treba razabrati motiv koji je poseban i koji će se, u različitim varijacijskim oblicima, upotrebljavati kao značenjska oznaka).

Način glazbenoga govora je (što je jasno i nakon slušanja kompaktnoga diska, ali to potvrđuje i sam Steiner u priloženom tekstu) skladatelj definirao u epizodi Charlie X, u kojemu se ilustrativnost rađa od komadića zvukova, varijacija teme obložene kvartno-kvintnim skokovima, kao i iznimnom instrumentalnom kreativnošću. Dakako, takav se glazbeni jezik provlači svim epizodama koje potpisuje Fred Steiner, ali se ipak svaka pojedina epizoda diči tematskom ili načinskom osobitošću.

Epizoda Mudd’s Women obilježena je nešto lakšim tonom, ali se instrumenti — gudački tromolo, zvončići, harfa i flaute — u opisu tri prelijepe žene, i dalje kreću strmim, nemelodičnim stazama iznad i unutar gustih harmonija čije je percipiranje bliže klasterskim nego akordičkim progresijama. No paralelno se ipak postiže ležernost, i to najprije spomenutim instrumentalnim bojama (flauta, harfa, gudači), zatim dominantnim registrima (visoki i srednje visoki) te tempom i ritmom koji ne jednom podsjećaju na kvazi havajski valcer. U toj se epizodi pojavljuje Evina tema, koju skladatelj u programskoj knjižici ističe kao temu koju će i poslije vezati uz važnije ženske likove u nekim drugim epozodama. Istu ulogu dobiva i Kelindina tema iz epizode By Any Other Name s drugoga diska (Star Trek Volume Two), ali će i jedna i druga tema ostati u pozadini raznolikih glazbenih zbivanja (primjerice, Kelindina se tema pojavljuje samo jedanput, ali je posve jasno da nastaje iz zgužvanog motiva Kalvanaca). Dakle, skladateljeva je inventivnost ipak dolazila u vremenski tjesnac u koji ga je zarobljavalo načelo brzog snimanja televizijskih serija. Zato ponavljanje pojedinih tema koje zvuče tipično ženski (ili ih skladatelj takvima proglašava) na drugim sličnim ženskim mjestima ima apsolutno opravdanje u mediju. Uostalom, teme su toliko složene da ih i nakon nekoliko slušanja, očišćenih od filmske slike, još s naporom pratimo.

Jedna je druga tema ipak zapela za uho. To je tema iz epizode Mirror, Mirror, u kojoj se kapetan Kirk odjednom pronađe u zrcalnom odrazu Enterprise te upoznaje zrcalni (i daleko mračniji) odraz sebe i svoje posade. U toj se epizodi ponavlja dramatska tema koja se često mogla čuti u napetim i dramatičnim situacijama nekih drugih epizoda. Tema je specifična zbog svoje nemelodičnosti (kao što su, uostalom, i druge teme), koja niče iz disonantne napetosti ugrađene u njezinu linijsku strukturu. No ta je tema dramatska i češće se ponavlja, pa je lakše pamtimo i prepoznajemo. Njezin dojam okrenutosti, uvrnutosti (u melodiji je i interval tritonus koji se u obratu preslikava u sama sebe) na trenutak stvara pomisao o izokretanju glavne teme Alexandera Couragea. No to je samo trenutak koji brzinski prolazi jer Steiner ne daje razmišljati, nego glazbenim zbivanjima zaokuplja pozornost i slušača i gledateljske publike.

Fred Steiner bio je ekskluzivni, ali ne i jedini skladatelj Zvjezdanih staza. Uz njegovo ime jednako blista i ime Alexandera Couragea, koji je skladao glavnu, svima poznatu temu (Main Title). Na oba kompaktna diska (prvi broj) ona postupno raste u svemirsko ništa, a zatim se, zahvaljujući Steinerovu aranžmanu, pretapa u završnu glazbu (Closing Theme).

Sljedeći je važan skladatelj Sol Kaplan, čiji je glazbeni govor jednako suvremen kao i Steinerov.

Ako je epizoda Doomsday Machine skladatelja Kaplana stilski posve uklopljena u prvi CD jer je skladatelj odlučio odabrati glazbena sredstva slična onima kojima se služio dominantni kompozitor serijala (zamršeno tkivo puhača u dubokom registru uz uporno, teško kretanje gudača stvara mašinski zvuk), na drugom se CD-u ipak pojavljuju dvije epizode koje su jasno različite od Fred-Steinerova stila. Najprije, Trouble with Tribbles za koju je skladao Jerry Fielding, tonalitetnim jezikom, simpatičnim temama (među kojima i jednom imitacijom škotskog melosa), ali i snažnim ritmičkim oblikovanjem (udaraljkaši Royal Philharmonic Orchestra pod ravnanjem samog Steinera ovdje su potvrdili svoju vrsnost) prilično odskače od atonalitetno i prošireno tonalitetnih konotacija ostalih glazbenih brojeva. To dakako proizlazi iz sadržaja epizode koju je skladatelj htio prikazati manje ozbiljnom, ali i iz drukčijega skladateljskog kuta.

Epizoda The Empath daleko je ozbiljnija, a kako zauzima gotovo polovicu mjesta na drugom disku, treba joj posvetiti posebnu pozornost. Za tu je epizodu skladao George Duning i on je odlučio zadržati suvremenost glazbenoga jezika kojom se dičila većina epizoda. No njegov bi jezik zvučao toplije od Steinerova (on stvara u širim zamasima i ne ustrajava toliko na gomilanju motiva) da — što Steiner s ponosom ističe — nije u epizodi uporabio (prvi put u filmskoj glazbi) Yamahine električne orgulje. Električne orgulje prikazuju empatični ženski lik, Gem. Melodija bi željela biti lirska, ali nije, upravo zbog neobična zvuka koji oštro odskače od zvučanja ostalih orkestralnih instrumenata (a to se zbiva i kada se Yamahin zvuk izvija iznad gusto nanizanih, u grozd složenih gudača i kada podvostručava njihovu dionicu). Dojam je iznimno artificijelan, poput poslužene žvakaće gume u izvrsnoj gostionici. Posebnost je lika svakako došla do izražaja, kao i napetost pojedinih situacija (mučenje McCoya u Vianskom laboratoriju) — zapravo, naročito u njima, jer je tu instrument-inovacija uporabljen u funkciji zvučnih efekata. Kada se naviknemo na neobičan zvuk električnih orgulja, odjednom shvaćamo da je i sama melodija neobična, jer tako zvuči i kada je donose gudači. No skladatelj u broju Time Grows Short možda odveć ustrajava na lirskim karakteristikama teme odbijajući iskoristiti njezin dramatski potencijal. Dramatika je ipak postignuta, ali samo u okviru završnice (Empath Finale), koja odlučno zaključuje epizodu kratkom reminiscencijom na glavnu temu Alexandera Couragea.

Irena Paulus