Vedrina iz kaznionice

Vedrina iz kaznionice

Vjenceslav Čižek, U raljama zloduha, Matica hrvatska, Zagreb, 2003.

André Gide negdje reče da se valja bojati onoga tko je našao istinu, a ne onoga tko je traži. Ta univerzalna ljudska rečenica može se primijeniti i na svakoga onog tko se suprotstavio političkom dogmatizmu (tj. onima koji su našli istinu), u ime ljudske slobode. Ta filozofska misao može biti poenta sve one literature koja objedinjuje progone, nepravde, ljudske ispovijedi, unutar totalitarnoga svijeta. Valja tu misao potvrditi i u knjizi U raljama zloduha Vjenceslava Čižeka (Matica hrvatska, 2003), političkoga emigranta, zeničkoga zatvorenika, koji je svoju opozicijsku ulogu, svoju istinu, zaista mučno odradio, a ne ju lukavo politički odigrao.

Vjenceslav Čižek (1929-2000) jedan je od onih emigranata koji svoju bremenitu ljudsku sudbinu nisu nikada ni iskupljivali, pretvarali je u političku karijeru. Upravo je stoga njegova ispovijed vjerodostojna, kao nenametljivi dokumentarni prilog boljem pogledu u povijest. Čižek ne uzvisuje temu (trinaest godina u zeničkoj kaznionici, od 1978), koja je dovoljno tragična, da je ne treba još više dramatizirati patetičnim stilom ni parolaškim domoljubljem. Nije li baš to obilježje svih žrtvi, da se zatvaraju u sebe, gotovo primiruju sa svojom patnjom, svjesne da je ljudska tragedija monolog, a ne predstava. Pa i literatura o najvećoj ljudskoj tragediji u povijesti, o holokaustu, obično opisuje, bez ikakve agresije, tragični put anonimne osobe koja je, zbog opstanka, tj. nemoći, prihvatila logiku okrutna sustava. Takve su knjige Trudi i Zeva Birgera, pa i nobelovca Imre Kertesza.

Čižekova sudbina najbolje predstavlja paradoks totalitarnoga sustava u kojem se ljudi, i bez osobita razloga, progone u kafkijanskoj atmosferi, s tom razlikom što je u totalitarnom sustavu nejasan razlog, ali je vrlo jasna svrha. Čižekova emigranstka sudbina svoje klice vuče još iz Podgorice, gdje je Čižek, kao urednik lista Omladinski pokret, odbio izbaciti neke članke po nalogu CK te je morao napustiti Crnu Goru. Zbog satiričnih pjesmica uhićen je 1955. godine zbog neprijateljske propagande, a kaznu je odslužio u Srijemskoj Mitrovici. Potom Čižek odlazi u Sarajevo, na studij filozofije, pretvarajući, poput mnogih, svoje razočaranje u refleksiju, raspravljajući o odnosu intelektualizma i jednoumlja. Radi zatim u mnogim gradovima kao gimnazijski profesor, a nakon sloma Hrvatskoga proljeća odlazi u Njemačku, gdje se priključuje hrvatskoj političkoj emigraciji, živeći uglavnom od pomoći Hrvatske republikanske stranke. Političkim i književnim radom (u pjesmama, člancima, esejima, satirama) iskazuje svoja mišljenja, zbog čega ga Udba i otima 1977. godine u talijanskom gradiću Como, čime su se jugoslavenske vlasti ogriješile o međunarodni zakon, jer su otele osobu zaštićenu azilom na teritoriju druge države. Udba širi lažne vijesti o nestanku, kako bi zbunila hrvatsku političku emigraciju, a i onemogućila da Njemačka diplomatski intervenira. Od 1977. počinje Čižekov trinaestogodišnji život u društveno — radnoj zajednici, tj. u kaznionici u Zenici, koji je konačno prekinut zahvaljujući i intervencijama hrvatskih i međunarodnih organizacija. Čižek je autor knjiga Krvopisi predsvanuća i Ljekovito trnje. Satirični listići, a u pripremi je i njegova zbirka Bosonoga prašina.

Samo zbog sumnje da su neke njegove izjave (kao ona da će doći do raspada Jugoslavije) načelo i nekoga tajnoga emigrantskog plana, Udba je Čižeka osudila na jednu od najstrožih kazni u vrijeme komunizma. Ali, knjiga U raljama zloduha nije pisana nimalo osvetnički — to je kratka, živopisna ispovijest o tajnovitom uhićenju, boravcima po neidentificiranim jazbinama i životu u Zenici, koja gotovo ima strukturu kriminalističkoga romana. Zanimljivo je da ta tragedija ne odbija čitatelja, nego mu čak izaziva radoznalost, jer je opisana dokumentarno i umjereno, kao niz ružnih i neobičnih događaja, a ne kao hrpa teških doživljaja. Upravo to prikrivanje osobnoga vrijednost je Čižekove knjige u kojoj je stoicizam pobijedio nasilje. Fizičko i duševno mučenje (prilikom uhićenja i ispitivanja te boravaka u mnogim samicama) opisano je na razini činjenica, konstatacija, a nikada u stilu otegnutih žalopojki koje ističu mučeništvo, a istodobno i upiru prstom u mučitelja. Čižek daje svom križnom putu i vedru notu, pa su tako opisi zatvoreničkoga društvenog života u Zenici katkada nalik pikarskim dogodovštinama (od karantene do ćelije), čime se Čižek sarkastično suprotstavlja politici. Ima u toj kaznionici koja je, kako autor kaže logor, ludnica, stočna farma i škola kriminala istodobno, zaista koješta — i mračnih istražitelja, i doušničkih rabota i prostih bećaraca i duhovitih podmetanja, a sve to zajedno zatočeništvo pretvara u pustolovinu, što je, dakako, i ironični protuudarac okrutnu sustavu.

Čižek nije komunističke progone opisivao kao povijesne objave (poput Solženjicina) niti ih je stilizirao emotivno i refleksivno, kao Vlado Gotovac, nego je svoj slučaj pretočio u čitljivu, kratku ispovijest u kojoj su s mjerom zastupljeni i dokumentarnost i literarnost, koja ostaje nepretenciozno osobno svjedočanstvo. A knjiga U raljama zloduha baš je zbog svoje kratkoće i zbog svoje naizgled stilske jednostavnosti jedno od najpotresnijih štiva o komunističkom nasilju, jer autorova prava patnja ostaje još uvijek negdje između ili iza redaka, prikrivena, neizgovorena. Rijetko koja knjiga uspjela je u temi političkoga zločina umanjiti značenje političkog, a istaknuti veličinu ljudskog. Iako je i oslijepio od mučenja, Čižek nije knjigu napisao da bi istaknuo ljutito svoj zalog tom razdoblju, nego da bi kazao što je i kako bilo, ne tražeći ni nagradu ni sažaljenje.

Lada Žigo