To otajstvo štuj, štuj!

Minuo je još jedan Božić. Pa još jedna i Stara i Nova godina. Hrvatski Caritas poklonio je Zagrepčanima 22. prosinca 2003. koncert Prljavog kazališta ispred katedrale na Kaptolu. Snimku toga koncerta emitirao je HRT u prvom satu ove (nove) 2004. godine. Zato i znam što su pjevali. Naravno, ne tiskam se ja na tim »okupljanjima«, ne jašem nikomu na vratu, a ruke — svim fizikalnim terapijama usprkos — ne mogu uopće držati iznad glave (što se svako malo sa stejdža — više nipošto pozornice — gromoglasno traži, ali i poslušno dobiva: »Ruke!«, »Gdje su ruke?«, »Da vidim ruke!« itd.). Istini za volju, kad čujem zapovijed tih bendova »Ruke gore!«, odmah pomišljam na vesterne, prijetnje, revolvere, brzopotezno, gotovo natjecateljsko, ubijanje.

Neću raščinjati tekstove pjesama sastava iz Dubrave. Dečki su uredno i pošteno odradili ono što se od njih tražilo. Mene su podsjetili na nešto drugo. Na vlastito djetinjstvo i na vlastito dugogodišnje nerazumijevanje nekih crkvenih formula i pjesama. Za sam kraj svojega nastupa otpjevali su božićnu pjesmu Radujte se, narodi. I pokazali isto nerazumijevanje teksta kao nekoć ja, samo na drugom mjestu. Meni dugo nije išlo u (ipak djetinju) glavu zašto svaki narod u Betlehemu mora pljuvati. Takav je, naime, naglasak: na -pljuj (Svaki narod čuj, čuj / i Betlemu pristupljuj, pri-i-stu-u-pljuj). Kao što sam dugo žalila Mariju što je u utrobi morala imati cijeli plot — tako sam ja to čula. I ne samo to. Zar je Isus, prije nego što se rodio, bio ograda, taraba? Blagoslovljen plot Marijine utrobe? Dugogodišnji dječji — Česi bi rekli — hlavolomi. A sve zbog d i t, zvučno/bezvučnih parnjaka.

Čuti

Svirači pred nadbiskupskim dvorom i zagrebačkom prvostolnicom nisu si baš razbijali glavu tekstom pučke božićne pjesme. Razgaljeni narod zacijelo nije uopće primijetio da prljavci zapravo ne razumiju što pjevaju. No izvođači nisu više djeca. Već su i očevi, mogli su (odavno) saznati. Pjevali su, naime, ovako:

To otajstvo čuj, čuj / i k jaslicam pristupljuj...

Može li se otajstvo čuti? I što uopće riječ otajstvo znači?

U općim rječnicima hrvatskoga jezika to je, najkraće rečeno, tajna kršćanske vjere, misterij, sakrament. U specijaliziranijim rječnicima (npr. u Hrvatskoj kršćanskoj terminologiji J. Šetke) otajstvo (u starije vrijeme i svetokrovlje, svetokrovstvo, svetoskrovlje, svetoskrovnost, pa i otajna, otajnost, tajstvo) jest duboka tajna kršćanske vjere, vidljiv znak ustanovljen od Krista koji označuje i proizvodi posvećenje. U kršćanskoj terminologiji tajan se često vezuje uz Boga, to je nešto čovjeku neshvatljivo, skrovito, a znano samo Bogu. Kako bilo, otajstvo nije nešto što vrišti urbi et orbi, pa pjevati »To otajstvo čuj, čuj« nema nikakva smisla. Etimologija te riječi upućuje na glagol tajiti (kriti, skrivati). Zanimljiv je i ie. korijen, *(s)tHi — krasti; u tom grmu leži i tat, kradljivac (ie. tHyu, hetit. tayezzi — krade). Sasma naravno (omiljena uzrečica prof. Rudolfa Filipovića), tatovi sve rade potajno, u potaji, u najvećoj tajnosti. I službenici, premda časna imena tajnik, znaju spojiti te dvije rabote — tajnost i krađu — u jedan čin; premda su na mjestu gdje bi trebali čuvati tajne, ima ih koji sav napor ulažu u to da njihova krađa ostane što dulje tajnom, skrovitom.

Grčko-latinski ekvivalenti — misterij i sakrament — sadržavaju uvijek tajnost i svetost. Misterij (grč. mystérion; myÇ = zatvaram se, lat. mysterium) prvotno je značio nešto zatvoreno, a kasnije tajnu i tajni vjerski obred, dakle i opet nešto skriveno onima koji u tome ne sudjeluju. Znamo da su prve kršćanske zajednice bile izložene progonu vlastodržaca druge vjere, pa je tajnost bila nužna. Riječ od koje potječe sakrament (lat. sacramentum) značila je najprije novčani iznos koji bi u građanskoj parnici svaki od sudionika u sporu položio na sveto mjesto (lat. sacer = svet, Bogu posvećen). Onaj koji je parnicu izgubio, izgubio bi i tu svotu, a ona bi išla u državnu blagajnu. Kasnije je riječ značila i globu, jamčevinu, pa i prisegu (zakletvu), osobito u vojsci.

Od 11/12. stoljeća sakrament se i kao pojam i kao riječ upotrebljava u značenju vanjskih i vidljivih znakova koji proizvode nevidljiv učinak — milost — po kojoj čovjek postaje omiljen Bogu. U Katoličkoj crkvi ima sedam svetih sakramenata; krštenje, potvrda, euharistija, ispovijed, bolesničko pomazanje, svećenički red i ženidba. U istočnim crkvama sustav sakramenata gotovo je isti kao i u Katoličkoj crkvi (npr. sakrament ženidbe, što znači da obje crkve priznaju brak sklopljen u jednoj od tih crkava), dok protestanti zadržavaju samo krštenje. Svaki sakrament sastoji se od materije (čini, stvari ili oboje) i od forme (riječi koje se pri samom činu izgovaraju) i ima poseban duhovni učinak u čovjekovu odnosu s Bogom, obično na životnim prekretnicama. No teolozi razlikuju sakramente koje je ustanovio Krist od onih koje je ustanovila Crkva. Ovi potonji zovu se sakramental ili, hrvatski, blagoslovina. To su razni blagoslovi koji se izvode znakom križa, škropljenjem vodom i izgovaranjem određenih formula. Vrlo često pod njima se kriju kristijanizirani pradavni magijski običaji, a u puku im se prečesto pridaje i veće značenje nego što im je Crkva bila namijenila.

Nakon svega, vratimo se stihu poznate hrvatske božićne pjesme! Sada je jasno da otajstvo ne možemo čuti, ali ga možemo štovati. Dakle, površni hrvatski puče kršćanski, pjevaj, ali smisleno: To otajstvo štuj, štuj! I znaj što pjevaš ili izgovaraš!