Tek sjećanje na bolja vremena

U protekla dva tjedna u Zagrebu je održano mnogo koncerata: proslava pedesete obljetnice djelovanja Zagrebačkih solista, dobrotvorni koncert Zagrebačke filharmonije, nastupi raznih komornih sastava, kao i gostovanje studenata glazbe Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu.

Količina ne jamči kvalitetu

Količina i šarenilo glazbenoga sadržaja ne znači nužno i njegovu kvalitetu. I kao što to u nas biva, rezultati su često u neskladu sa službenom rejting listom! Prema njoj od spomenutih je koncerata apsolutno na vrhu trebao biti koncert Zagrebačkih solista, održan 5. siječnja u velikoj dvorani Lisinski. No usprkos institucionalnom okviru s protokolarnim odrazom i pratećoj medijskoj potpori on to, nažalost, nije bio. Zagrebački solisti pedeset su godina postojanja odlučili proslaviti izborom skladbi iz svoga standardnog koncertnog repertoara. Uz Mozartov Divertimento u F-duru K. V. 138. izabran je još Koncert za violončelo i orkestar u C-duru Josepha Haydna sa solisticom Monikom Leskovar, Souvenir de Florence, op. 70, P. I. Čajkovskog, te Treći brandenburški koncert u G-duru J. S. Bacha.

Za hrvatskog autora Solisti su se — iz umjetnički sasvim neobjašnjivih razloga (pogotovo ako se uzme u obzir niz antologijskih ostvarenja hrvatske komorne glazbe, koja su dio njihova repertoara, iz pera Sorkočevića, Odaka, Papandopula, Ulricha, Bjelinskog, Šuleka, Maleca ili Kelemena) — odlučili za Sambu da camera Ive Josipovića, skladbu koja se dvadesetak godina nakon nastanka i u ono doba povoljne recepcije danas doimlje tek kao površno dopadljiva i zapravo demodirana glazba. Zajedno s Mozartovim Divertimentom ona je, međutim, doživjela relativno zadovoljavajuću izvedbu načinom muziciranja koje bi se moglo opisati kao sabrano i uglavnom korektno.

No skladbe Čajkovskog i Bacha u drugom dijelu izmaknule su kontroli onog elementarnog opreza, koji je članovima ansambla na početku nametnuo stanovitu zdravu suzdržanost pri zajedničkom muziciranju. Zanosni, emotivno slojeviti Čajkovski nije imao velike šanse sa skupinom muzičara kojima su preciznost, zajedništvo daha i fino osluškivanje vlastite svirke u procesu modeliranje tonske kvalitete zvuka cijeloga ansambla postali, možda ne nepoznati pojmovi, ali svakako nedostižni ciljevi. Isto je vrijedilo i za izvedbu Bachova Trećeg brandenburškog koncerta, u kojoj su se Zagrebačkim solistima pridružili i mnogi bivši članovi. Nervozna tempa, netransparentna faktura, rezultat nedorađenosti i nepreciznosti, uz tonsku su sirovost bila čujna obilježja njihova skupnog muziciranja.

Jedina svjetla točka večeri bio je izvanredan nastup Monike Leskovar u Haydnovu koncertu. Njezino prirodno, opušteno, ali istodobno vrlo precizno, koncentrirano i ne samo u tehničkom pogledu čisto muziciranje, elegancija njezine fraze (kako u polaganom, tako i u okvirnim, brzim stavcima), ukratko, onaj divni dah svježine jednog oslobođenog muzikaliteta izazvao je spontanu reakciju publike koja je pravim ovacijama pozdravila mladu umjetnicu. Ništa ni slično tomu nije pobudio šlampavi kraj prebrzo odsvirana finalnog Allegra Trećeg brandenburškog! Nakon mlaka pljeska nije bilo razloga ni za jedan dodatak, pa je koncert završio u descrescendu s laganim okusom nelagode. Upravo suprotno od napuhana početka s protokolarnim govornicima, od kojih, dakako, ni jedan nije niti spomenuo Antonija Janigra!

Počivanje na starim lovorikama

Janigro je svakako povijesno važan, kao čovjek koji je zajedno s Ivom Vuljevićem i Stjepanom Aranjošem, tadašnjim djelatnicima zagrebačke radiostanice, zaslužan za osnivanje Zagrebačkih solista. No on je neusporedivo važniji kao velika umjetnička osobnost, čije su znanje, glazbeni ukus i jasna vizija kreirali duh ansambla, čije će muziciranje zadiviti tadašnji glazbeni svijet.

Taj je ansambl iščeznuo Janigrovim odlaskom iz Zagreba. Osobnost Janigrove umjetničke snage Zagrebački solisti više nisu našli, niti su jetražili. Problem je nastao onoga trenutka kada su počeli vjerovati da mogu svirati bez dirigenta i ostati na istoj umjetničkoj razini bez onoga koji ih je na nju doveo. Generacijske smjene, postupno snižavanje kriterija i osjećaj lagode počivanja na starim lovorikama pripomogli su dezintegraciji ansambla. To je šteta, jer još i danas u njemu sviraju pretežito kvalitetni glazbenici.

Ansambl su rastočila dva opasna utjecaja: taština (pojedinačna i skupna) te nemotiviranost za osobno usavršavanje. Uz to, konkurencija je bivala sve veća, jer su se u međuvremenu na glazbenoj sceni u svijetu pojavili mnogi slični sastavi. No visoka glazbena svijest i umjetnički kriteriji koji bi ansambl mogli održati na vrhu nakon Janigrova su odlaska počeli slabjeti, dok ga konačno nisu spustili na standarde muziciranja danas više-manje udomaćene u zagrebačkoj glazbenoj sredini.

Tonski zapisi Zagrebačkih solista, sačuvani na brojnim nosačima zvuka od samih početaka do današnjih dana, neumoljivo su bilježili te promjene. No LP-ploče s Janigrom ostale su na samu vrhu! Posljednjih godina doživjele su reedicije kao CD-izdanja, oduševljavajući glazbene poklonike i pasionirane sakupljače širom svijeta. Zagrebački solisti ušli su u legendu. Ali to je priča iz davno prošla svršenog vremena.

Premda je u prvim tjednima siječnja obljetnica Zagrebačkih solista najviše zaokupljala zagrebačku glazbenu javnost, održani su i mnogi drugi koncerti, od kojih svakako valja izdvojiti nastup studenata Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu 13. siječnja u HGZ-u. Više darovitih, pedagoški dobro vođenih mladih glazbenika pokazalo je svoje umijeće pred, nažalost, loše posjećenom dvoranom Hrvatskoga glazbenog zavoda, u kojoj su osobito nedostajali studenti i profesori Muzičke akademije. Osobito to čudi što se studenata tiče, koji očito nisu bili motivirani ni profesionalnom znatiželjom ni kolegijalnošću da dođu poslušati splitske kolege. Šteta, jer na koncertu je nastupilo nekoliko vrlo darovitih studenata (pijanistice Kristina Pešić, Jelena Buble i Jelena Vještica, mezzosopranistica Terezija Kusanić), a posebno dojmljiv bio je nastup glasovirskoga trija u sastavu Kristina Pešić, klavir, Petra Hrnjak-Skroza, violina, i Tena Lebarić, violončelo, koji je oduševio svježinom, muzikalnošću i dobrom pripremljenošću svoje izvedbe odabranih stavaka iz Drugog klavirskoga trija Dmitrija Šostakoviča.

Na dobru putu

I na samu kraju prošloga tjedna u istom je prostoru održan koncert Hrvatskoga baroknog ansambla. Kao jedini sastav te vrste u nas, HRBA se, zahvaljujući osobito suradnji s vrsnim inozemnim stručnjacima po pitanju izvodilačke prakse baroka, razvio u ansambl koji svoje interpretacije gradi na razumijevanju osnovnih pretpostavki onodobnoga muziciranja. U to je uključena uporaba autentičnih glazbala (odnosno njihovih suvremenih kopija), razumijevanje barokne glazbene estetike, kao i uvažavanje posebnosti dinamičkih i agogičkih značajki muziciranja.

Jedna je od uglednih glazbenica specijaliziranih za barok i violinistica Mimi Mitchell, koja je već u više navrata nastupala s Hrvatskim baroknim ansamblom, a umjetničko vodstvo preuzela je i na spomenutom koncertu. Program pod naslovom Večer engleskog i francuskog baroka predstavio je suitu iz opere Venera i Adonis Johna Blowa, koncert za sastav četiriju viola Marc-Antoine Charpentiera, treći koncert za poprečnu flautu i orkestar u C-duru Jean-Marie Leclaira, Pavanu i Chacconu Henrya Purcella, te suitu iz baleta Galantna Europa Andrea Campre.

Ujednačenost razine muziciranja pokazala se kao konkretni rezultat rada umjetničke voditeljice Mimi Mitchell, ali i sudjelovanja vrlo dobrih glazbenika, među kojima su se isticali violončelist Krešimir Lazar i čembalist Pavao Mašić u izvođenju bassa continua. Solist u Leclairovu koncertu bio je uvijek odličan flautist Dani Bošnjak, a gošća, violinistica Mimi Mitchell, neospornim je poznavanjem glazbene izvodilačke prakse baroka osjetno utjecala na način muziciranja cijelog ansambla.

HRBA ne uspijeva još u svakom trenutku demonstrirati onu izvodilačku perfekciju koja krasi, primjerice, ponajbolje engleske, francuske ili njemačke sastave tog tipa, no proširivanje horizonta i iskustva omogućeno radom s renomiranim inozemnim stručnjacima za baroknu glazbu ansamblu će nedvojbeno otvoriti putove usavršavanja. Glazbenici koji su se s obzirom na izvođena djela predstavili u različitim grupacijama u punom su sjaju zajedničke svirke izveli Camprinu suitu iz baleta Galantna Europa. U izvedbi je sudjelovao cijeli sastav, dopunjen apartnim zvukom kastanjeta jednog od naših najzanimljivijih perkusionista Borne Šercara, inače jazz-bubnjara i virtuoza na bocama.

Mala mrlja ovog vrlo solidnog koncerta bio je tiskani program bez ijednoga podatka o umjetničkoj voditeljici Mimi Mitchell. Neuglednu naslovnicu programa, sa slikom nekolicine glazbenika okrenutih leđima, također ne bi bilo loše promijeniti!