Sudarom svjetova nastaje kazalište

Sudarom svjetova nastaje kazalište

Nastojao sam dobro upoznati samu kazališnu zgradu HNK, a kako mi se struktura pozornice svidjela, odlučio sam je iskoristiti. HNK je tipično K&K, Helmer&Fellner kazalište, u kojem postoji oštar kontrast između prostora za publiku, koji je u zlatu i baršunu, te pozornice, koja nalikuje crnoj tvorničkoj hali. Upravo u sudaru tih dvaju svjetova, zlatnog i crnog, nastaje kazalište

Njemački dramski i operni redatelj Thomas Schulte-Michels rođen je 1944. u Strasbourgu, Francuska. Još tijekom studija germanistike, povijesti, filozofije i glume na Sveučilištu u Bonnu surađivao je sa studentskim kazalištima. Od 1971. do 1974. bio je angažiran kao glumac i asistent redatelja u Gradskom kazalištu u Bonnu. Potom je, kao glumac i redatelj, angažiran u kazalištima Krefelda, Dortmunda i Bonna te sudjelovao u kazališnoj radionici u Parizu kod Wolframa Mehringa, s Georgeom Taborijem, kojega smatra duhovnim mentorom svoga kazališnog rada. Od 1979. bio je ravnatelj nekoliko kazališta: Staatstheater u Mainzu, Freie Volksbühne u Berlinu, Staatstheater u Stuttgartu, Schauspielhaus u Düsseldorfu, Residenztheater u Münchenu, Schauspielhaus u Frankfurtu a. M. Nakon 1982. surađuje s mnogim njemačkim kazalištima (Thalia-Theater u Hamburgu, Schillertheater u Berlinu, Kammerspiele u München, Theater in der Josefstadt u Beču, Basler Theater, Deutsches Theater Berlin i dr.), gdje ostvaruje režije mnogih klasičnih dramskih djela Posjet stare dame (Dürrenmath), Mnogo vike ni oko čega (Shakespeare), Gospođica Julija (Strindberg), Tko se boji Virginije Woolf (Albee). Nakon 1987. inscenirao je i mnoge opere (primjerice Wagnerovu Tristan i Izolda, Mozartovu Cosi fan tutte, Verdijeve Macbeth i Rigoletto i dr.) u velikim opernim kazalištima Darmstadta, Basela, Weimara, Heidelberga, Düsseldorfa, Karlsruhea, Ljubljane i na Salzburškim svečanim igrama.

Thomas Schulte-Michels u zagrebačkom HNK režira operu Lady Macbeth Mcenskog okruga Dmitrija Šostakoviča, koja će biti premijerno izvedena 24. siječnja.

Gledano iz perspektive 21. stoljeća, koliko vam se tema kojom se bavi opera Lady Macbeth Mcenskog okruga čini aktualnom?

— Tema kojom se opera bavi i danas je vrlo aktualna. Mislim da ću aktualnost Lady Macbeth najbolje ilustrirati primjerom. Živim u Baselu u Švicarskoj. Jedan moj prijatelj, vrlo ugledan psihijatar koji je supervizor skupini psihijatara, ispričao mi je slučaj s kojim se srela nekolicina njegovih kolega. Njihove su pacijentice žene koje su tijekom rata u Bosni bile silovane te su rodile djecu koja su začeta silovanjem. Muževi su ih zbog silovanja odbacili, no tu toj potresnoj priči nije kraj jer su te žene nakraju odbacile djecu. Stvarnost je često okrutnija od umjetnosti. Brutalnosti je bilo i prije, a ima je nažalost i danas. Kada gledamo današnju Europu, što idemo više prema istoku i jugu, patrijahalno je društvo sve jače. Svaka žena koja pokuša biti barem izjednačena s muškarcima u svojim pravima biva u krajnje patrijarhalnom društvu etiketirana kao anarhistica, luđakinja ili kurva. Možemo reći da je Katarina Izmailova jedna od prvih sufražetkinja.

Aktualnost opere počiva na libretu, ali i glazbi, jer Šostakovič je glazbeni reporter koji glazbom izvještava o onome što se na pozornici događa. Ne poznajem ni jednoga skladatelja u čijem bi djelu silovanje bilo u cijelosti izraženo glazbom.

Vaša inscenacija Lady Macbeth Mcenskog okruga u HNK specifična je po tome što ste orkestar postavili na pozornicu. Koji su bili razlozi za takav postupak?

— Vaše pitanje dotiče samu bit razumijevanja glazbenoga kazališta. Uvijek postoji više mogućnosti i držim da se koncept koji sam primijenio u ovom uprizorenju nipošto ne smije generalizirati.

Budući da prvi put režiram Lady Macbeth Mcenskog okruga i da je nikad prije nisam gledao, ova će režija biti apsolutno originalna. Tijekom priprema suočio sam se s velikim problemom. Naime, klasična opera pisana je tako da orkestar svira uvertiru uz spušten zastor, zastor se podiže i počinju scenska zbivanja koja teku u neprekinutom nizu do kraja slike, čina ili opere, odnosno ponovnoga spuštanja zastora. Šostakovič je u glazbenom smislu istodobno dramaturg i simfoničar. Umjesto uvertire u Lady Macbeth Mcenskog okruga imamo tek kratki solo klarineta i opera počinje, no nakon nekog vremena prekida se povećim orkestralnim interludijem i to se ponavlja više puta, tako da klasično dizanje i spuštanje zastora nije dolazilo u obzir. Upoznajući se s partiturom zaključio sam da je u Šostakoviča orkestar jednakopravan pjevačima jer sve vrijeme vodi s njima dijalog te iznosi ponekad prolog, ponekad epilog, a ponekad samo programsku glazbu.

Orkestar je na pozornici i iz čisto pragmatičnih razloga. Usporedio bih Šostakoviča i Wagnera, jer se obojica koriste velikim orkestrima. Pri izvedbi Wagnerovih djela svi svjetski orkestri za današnje su pjevače preglasni, tako da se pjevači dosta naprežu kako bi probili zvučnu barijeru orkestra i rijetki su oni koji u tome u potpunosti uspiju. Smještaj orkestra na pozornicu olakšat će pjevačima nastup, jer ga neće doživljavati kao suparnika, nego kao potporu. Dakle, dva su osnovna argumenta za smještaj orkestra na pozornici. Prvi dolazi iz same partiture, a drugi je bolja usklađenost između pjevača i velikog instrumentalnog korpusa koji čini orkestar HNK pojačan glazbenicima iz Zagrebačke filharmonije te Puhački orkestar Hrvatske vojske. Moram priznati da sam se malo pribojavao kako će se uskladiti glasnoća pjevača i orkestra, no na probama se pokazalo da to iznimno dobro funkcionira budući da velika pozornica proguta dosta decibela. Moram pohvaliti dirigenta, maestra Mladena Tarbuka, jer je jedan od rijetkih koji se usudio upustiti u eksperiment ravnanja pjevačima i velikim orkestrom na pozornici koja se još k tome i okreće tijekom opere, dok mu sa strane korača puhački orkestar. Da bi prihvatio takav izazov, dirigent mora imati kockarskoga duha u sebi, što maestro Tarbuk srećom ima.

Kako ste odabrali sliku za plakat predstave?

— Kazalište je izabralo slikara Borisa Bućana i uputilo me u njegov atelijer kako bi se upoznao s njim i među njegovim slikama izabrao jednu za plakat. Kada sam vidio slike, bio sam fasciniran. U uži izbor slike za plakat ušla je cijela jedna serija slika, na kojima sam prepoznao svoju viziju Lady Machbeth. Bućan i ja zajednički smo izabrali sliku za plakat, a ja sam se kod poslovne ravnateljice HNK Jasne Jakovljević založio da cijela serija bude izložena uz premijeru. Sviđa mi se način na koji Bućan radi, a zbog brzine kojom slika koristeći se debelim kistom nazvao bih njegovo slikarstvo fotografskim.

Vaše scenografsko rješenje ostavlja stražnji, crni zid pozornice vidljivim, što je u posljednje vrijeme prilično često viđeno u predstavama HNK (Kazimir i Karolina, Kazališne zgode i nezgode). Koji su razlozi koji su vas potaknuli na takvu odluku?

— Nastojao sam dobro upoznati samu kazališnu zgradu HNK, a kako mi se struktura pozornice svidjela, odlučio sam je iskoristiti. HNK je tipično K&K, Helmer&Fellner kazalište, u kojem postoji oštar kontrast između prostora za publiku, koji je u zlatu i baršunu, te pozornice, koja nalikuje crnoj tvorničkoj hali. Upravo u sudaru tih dvaju svjetova, zlatnog i crnog, nastaje kazalište. Usporedio bih to sa svijetom filma Metropolis Fritza Langa u kojem imamo blistavi svijet na površini, koji održavaju radnici što žive duboko pod zemljom. Veliki sam obožavatelj nijemoga filma, posebice onog iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, i posjedujem veliku kolekciju od preko petsto filmova iz tog razdoblja. Fasciniraju me veliki orkestri koji su tada izvodili glazbu, primjerice sjajnu partituru Gottfrieda Huppertza pisanu za Metropolis, dok su se iznad njih prikazivali filmovi. Nadahnuće za mnoge svoje kazališne režije crpao sam upravo iz tih filmova.

Kako se pripremate za režiju pojedine opere, osmišljate scenografiju i kostime?

— Imam specifičan način pripreme za režiju opere, koji će nekomu možda djelovati malo čudno. Najvažnija su mi pomagala pritom muzička linija, na kojoj danima slušam snimku djela dok ležim na kauču, te bicikl jer tijekom vožnje dobivam najbolje ideje. Prijateljica mi zna reći da samo spavam i vozim bicikl te da nikad ne radim, jer me nikad nema za radnim stolom.

Već godinama radim s istom ekipom suradnika u kojoj su scenograf Wolf Münzner i kostimografkinja Susanne Thaler, koja je izradila i zagrebačke kostime, a nije rijetkost da sam, kao ovdje u Zagrebu, radim scenografiju. Scenografsku inscenaciju uvijek prilagođavam prostoru u kojem će predstava igrati. Pored kazališta uvijek me privlačila arhitektura i ono što ćete vidjeti u predstavi možda vas podsjeti na Bauhaus strukturu jer ima vrlo jasne oblike. U kostimografiju se ne miješam jer mislim da nisam dovoljno kreativan za to. Moje upute kostimografkinji bile su da želim teatarsko rješenje, nešto po čemu će ljudi znati da su u kazalištu, dakle kostime koje ne mogu vidjeti u izlozima butika i robnih kuća ni na ulici. Kao motiv cijelom se operom provlače životinje, mogli bismo to usporediti i sa životinjskom farmom te sam također tražio da ta animalnost bude uključena u kostimografska rješenja.

Posebnu ste pozornost posvetili svjetlu. Nabavljena su i dva specijalna reflektora i projektor, što znači da ćemo vidjeti nešto neuobičajeno na HNK-ovoj pozornici...

— Svjetlo je uz glumca/pjevača najvažnija stvar u kazalištu jer stvara ugođaj i neizostavan je dramaturški i dizajnerski element predstave. Ako na pozornici imamo dobra glumca/pjevača, sve pomoćne dijelove predstave moguće je stvoriti svjetlom. Za Lady Macbeth dizajner svjetla Deni Šesnić napravio je sjajan posao i nadam se da će to i gledatelji cijeniti. Nisam umišljen, no ponosan sam na jednu stvar. Oprema za predstavu možda jest skupa, no sve što je kupljeno za potrebe ove predstave, a to je osim spomenutih reflektora i podest na kojem je smješten orkestar na pozornici, nešto je što je kazalište do sada već trebalo imati. Svi redatelji koji će u budućnosti raditi u kazalištu imat će, zahvaljujući tim nabavkama, na raspolaganju tehnički znatno savršeniju opremu.

Recite nam nešto više o pjevačima koji nastupaju u predstavi...

— Budući da će se najveći dio radnje odvijati iznad prostora orkestralnog otvora, te u ložama smještenim uz samu pozornicu, dakle samo metar-dva od prvih gledatelja, sretan sam da u ovoj produkciji nemam koncertne pjevače, nego vrlo dobre pjevače koji su jednako dobri glumci. Maestro Tarbuk napravio je uspjelu podjelu u kojoj je, uz pjevače koji nastupaju na hrvatskim pozornicama i među kojima ne bih želio nikoga izdvajati, i vrstan mladi nizozemski tenor Frank van Aken, s kojim sam već surađivao i kojem predviđam svjetsku karijeru.

Rad na Lady Macbeth traje više od mjesec dana. Koliko ste zadovoljni radom na predstavi i sviđa li vam se boravak u Zagrebu?

— Na početku rada na predstavi imao sam određene sumnje, no kako je vrijeme odmicalo, one su nestajale, a motivacija uključenih u projekt bila je sve veća. Sviđa mi se šarm Zagrepčana i ovo kazalište te sam ga posjetio i kao gledatelj. Budući da volim balet pogledao sam, i po nekoliko puta, Don Quijotea, Bajaderu te Labuđe jezero i vrlo sam ugodno iznenađen kvalitetom zagrebačkog Baleta. Također me se, usprkos jezičnoj barijeri, dojmila predstava Octopussy. O Operi HNK ne bih želio iznositi vrijednosne sudove jer sam odveć upleten da bih mogao biti objektivan.

Razgovarao Goran Ivaniš