Romaneskna simfonija

Romaneskna simfonija

Jonathan Franzen, The Corrections, Fourth Estate, London, 2002.

Zašto dugo vremena u hrvatskoj književnosti nije bilo dobrih romana, niti je roman, ako ga je bilo, populariziran? Pa mislim da je jedan od glavnih nedostataka, uz mogući i objektivni nedostatak dobrih pisaca, bio nedovoljno razvijeni mainstream (u smislu zapadne tradicije). Za nedostatak književnog mainstreama koji se posredno određuje i detektira u krizi romana, te u biti građanske forme, moram okriviti povijesne odnose i samim tim zaći na nesiguran teren prevelike općenitosti. Razlog za dugu krizu hrvatskoga mainstreama svakako treba pronaći u dugu vremenu totalitarne vladavine, koja je nametnula stanovitu ideološku prinudu, grč u pisanju. Kasnija vladavina prve demokratske garniture i njihova simptomatična nebriga za kulturu bila je razočaranje, prava tragedija, no nastavak i refleks te godinama razvijane situacije.

Nakon trećeg siječnja kulturna vlast povukla je nekoliko jednostavnih i, kako se poslije pokazalo, za književnost odličnih poteza, stoga bih načelno pohvalio tu kulturnu administraciju — koju sad, kad je sišla s vlasti, mnogi napadaju. Situacija se s vremenom razvila, državni je novac, iako su njime raspolagale čuvene komisije, potaknuo tržište i ono najvažnije u tržištu: spontanost. Pojavilo se nekoliko vrlo ozbiljnih izdavača i drugih stručnih ljudi koji žele odraditi stvari kako treba. Trgovina knjigama je živnula, pojavljuju se nove knjižare, distribucijski lanci u sve su većem razvoju, dizajn je sve bolji i, mora se priznati, to je dobro. Ali ipak je pitanje, koliko bi sve to dugo opstalo da nije bilo novca iz proračuna i je li taj novac još presudan?

Eto zašto u posljednjih tridesetak godina nije bilo dobra romana u Hrvatskoj i zašto se sad počeo pojavljivati. Zato jer se konačno počeo ostvarivati jedan mainstream, vrsta normalnosti i spontanosti u društvu koja raste sama od sebe, iznutra, barem što se književnosti tiče. Mainstream se razvijao sve ove godine vrlo polako: u osamdesetima malo u institucijama, ili usprkos njima; u devedesetima gotovo ništa u institucijama, nego usprkos njima; u nultima dijelom kroz FAK, ali i mimo njega. S vremenom, kako se književna scena ipak razvija, javlja se sve bolja logistika, razvijaju se časopisi i kulturne novine, dijele nagrade, raste plural interesa, a, ono što posebno veseli, javlja se sve bolja kritika, u tiskanim medijima, ali i na internetu, koji se potvrđuje kao važan alternativni medij. Dakle, nakon svega što smo prošli i kad smo skupili razne pozitivne mrvice s raznih strana, stanje i nije tako loše, dapače. Stoga se ne bih pridružio kritikama bivšega Ministarstva kulture, jer smatram da je ono u području književnosti — pogotovo ako čitatelji uvaže moju objektivnost i neutralnost — uradilo dobar posao. Apeliram na novo Ministarstvo da nastavi na isti način i da ne zaguši jedan u biti pozitivan proces koji se razvija u Hrvatskoj, krhka je to još biljka.

Čudne sličnosti

Franzena ne brinu ti problemi, on je dio dekadentna kapitalizma i do zasićenja razvijena tržišta. No ovaj je široki uvod bio potreban zbog velike razlike koja postoji u tradiciji američkog romana, koji se kroz sve svoje aspekte još od Melvillea, Faulknera i Woolfove, pa preko Kerouaca i Updikea do Pynchona, De Lilla ili čak Chandlera odnosio na kapitalizam, i našeg uglavnom socrealističkog romana. S druge strane, čitajući Korekcije, pronalazim mnogo mjesta koja nas povezuju.

Korekcije su, tematski, roman o obitelji, o američkoj obitelji doduše, ali i obitelji općenito, i mnogo stvari koje sam pročitao u ovoj knjizi o odrastanju američkih dječaka tijekom sedamdesetih i osamdesetih mogu slobodno potpisati kao vlastita iskustva. Iskustva o odrastanju tijekom tih istih godina u zemlji samoupravnoga socijalizma — koja je barem u pitanjima popularne kulture mogla malo zaviriti iza željezne zavjese. Znači, ipak nismo toliko različiti. Postoji niz čudnih sličnosti, da ne kažem tradicionalno zapadnih, pa i šire, općih. No da se vratim na Franzena.

Je li njegova knjiga dobra ili ne? Ispočetka je sasvim solidna i u ponekom pasusu odlična. Karakterizira je profinjena psihologizacija, a autor koristeći sveznajućeg naratora prelazi iz glave u glavu svojih likova, pa tako imamo viđenje čitave obitelji; autonomno viđenje Enid i Alfreda, pa zatim viđenja njihove djece. U toj vrsti psihološki realističkog pisma lijepo je opisan život njihova sina Chippera — premda neka glavna mjesta u fabuli podsjećaju na neke druge pisce, a u daljini taj dio teksta, što uopće nije mana, priziva i Nabokova (Lolita). Dobro je opisan stariji sin Gary, bankar, koji živi u prividno sretnu braku s troje djece — jer dobro upada u tip realističkog pisma, ali već najavljuje neurozu kraja.

I do tu negdje knjiga izvrsno funkcionira. Mjestimice ima čak i odlične pasuse, sve do trenutka kad stari Alfred padne s broda, a onda se počnu događati čudne stvari. Tako treće dijete, kćerka Denise, ostavljena za kraj romana, upada u nekakav dvostruki, čak trostruki ljubavni trokut sa svojim šefom i njegovom ženom — taj dvostruki preplet: homo, hetero i ostalih kombinacija, malo je neuvjerljiv. Zatim, čudnovat je pad starog Alfreda s broda i njegovo preživljavanje. Također mogu postaviti pitanje što je s Alfredovim roditeljima, jer kad uđemo u njegovu glavu, njima ni traga ni glasa — a baš bi bio zanimljiv mentalni most između Chippera, Garya i Denise, te njihova djeda i bake u Alfredovoj glavi — i Alfred je bio dijete, zar ne? Litva ili Blitva, u Franzenovu romanu previše je papirnata i na to ne treba trošiti riječi. Ovdje je jednostavno riječ o padu kvalitete. Imam osjećaj kao da stvari u tom silikonskom dijelu romana nisu najbolje dorađene. No, prešli smo već tri četvrtine knjige.

Neurotični finale

Zanimljivi finale romana, neurotični finale mnogo bržeg ritma do pred sam kraj, teško trpi dodatne detalje i niz opisa koje je dotad još mogla trpiti mirna psihologizacija — kao da autor, na primjer, ritam ne daje udaraljkama, nego violinama. Na samom kraju, posljednjih nekoliko stranica, Franzen vraća stvari u mirniji ritam, u kratki i melankolični piano. Roman završava smrću Alfreda, tog središnjeg, a ipak tajnovitog lika i raspadom patrijarhalne obitelji američkoga srednjeg zapada.

Franzen je u postavljanju romana uspio osvojiti jednu vrstu zanimljiva i svježeg pisma, neku vrstu obiteljskog romana, s razrađenim, jakim realizmom, koji opet posjeduje odmak pun zanimljivih, gotovo šulcovskih meditacija — što je dobro. Od male i naizgled neugledne teme obične obitelji, još jednom je kao Faulkner, Kiš ili Grass napravio romanesknu simfoniju. Sve u svemu ovo djelo nije na razini jednog Krika i bijesa, Peščanika, Limenog bubnja, Geparda, Dućana cimetove boje, tih velikih obiteljskih saga, ali je vrijedno jer nam je generacijski i kulturalno bliže od navedenih klasika i dokazuje da književnost, barem u namjeri, ostaje književnost.

Rade Jarak