Režiser boljega života

Režiser boljega života

Izložba Stjepan Planić (1900-1980) Iz arhive arhitekta, ostvarena zajedničkim naporima Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti — Gliptoteke i Instituta za povijest umjetnosti prva je retrospektivna izložba cjelokupnoga Planićeva stvaralaštva do sada, postavljena je do kraja siječnja u Gliptoteci HAZU

Kada je potkraj pedesetih godina prošlog stoljeća jedna obitelj iz sela u Pokuplju odlučila sebi podići novi dom, obratila se Stjepanu Planiću, poznatom zagrebačkom arhitektu, s molbom da im sačini nacrte. Iako je Planić bio na glasu upravo po brojnim uspjelim realizacijama obiteljskih kuća i vila, onovremena namjera o angažmanu gradskog arhitekta bila je pomalo neobična za seosku sredinu. Ali ne i za gospođu Baricu Vuksan, koja je, prema vlastitu mišljenju, donijela jedinu logičnu odluku, zasnovanu na osobnim saznanjima i iskustvu. Naime skromna je žena, svaki put kada bi došla iz svoje Pisarovine u Zagreb, promatrala obiteljske kuće u velikom gradu i, kada bi joj se neka svidjela, pokucala bi na vrata da dozna ime arhitekta, a to je redovito bio Stjepan Planić. Iako te gradske kuće (najčešće) nisu imale kosi krov, kako je uobičajeno na selu, sve su bile izrazito individualne i posebne, skrojene po mjeri korisnika. Zato su se i svidjele gospođi Barici, očito obdarenoj osjećajem za ljepotu i sklad, kojoj se arhitekt dostojno odužio na ukazanu povjerenju, sagradivši joj udobni dom, pokriven visokim krovištem prema njezinim očekivanjima, a sukladno namjeni i karakteru kuće i ambijenta.

Iz arhive arhitekta

Ova anegdota, koju sam prije više godina čuo od profesora Radovana Ivančevića, slikovito govori o osobnosti i kreativnom habitusu jednog od pionira moderne arhitekture u Hrvatskoj, koji je zarana odbacio nekritičko preuzimanje modernističkog idioma (često banalno svođena na glatku fasadu i ravni krov), stvorivši impozantan opus projekata i realizacija autentičnog i osobenog rukopisa. Iako kritika nekolicinu njegovih ostvarenja ubraja u najvažnija remek-djela hrvatske moderne arhitekture izmeđa dva svjetska rata, što vrijednošću prelaze granice našega kulturnog prostora i epohe, Planića je više zanimala etička nego estetska dimenzija arhitekture. Njegov socijalno osviješten i duboko human pristup, u skladu s geslom: »Stvoriti bolji socijalni odnos i život čovjeka u njegovu domu i radionici!« evidentan je u svim aspektima njegova djelovanja, od vrlo plodna praktičnog rada (više od sedamsto realizacija i projekata najrazličitijih tipologija), preko važnih teoretskih spisa i članaka, do javnih istupa i predavanja prosvjetiteljskog karaktera, o čemu svjedoči recentna izložba postavljena do kraja siječnja u Gliptoteci HAZU.

Izložba Stjepan Planić (1900-1980) Iz arhive arhitekta, ostvarena zajedničkim naporima Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti — Gliptoteke i Instituta za povijest umjetnosti, prema navodu autorica koncepcije Darje Radović Mahečić i Ivane Haničar, prva je retrospektivna izložba cjelokupnoga Planićeva stvaralaštva do sada. Osim manjeg broja izložaka iz drugih izvora, većinom su prezentirani originalni dokumenti iz autorova arhiva, sada u posjedu unuka Stjepana Lončarića i zeta Zvonimira Lončarića, što je i dalo naziv izložbi. Od mnoštva Planićevih projekata (uz 725 navedenih u katalogu postoji još tridesetak nerazvrstanih) za izlaganje je odabrana četvrtina, pretežno realiziranih. Arhivska dokumentacija — skice, idejni nacrti, glavni i izvedbeni projekti, publikacije, rukopisi i stare fotografije, dopunjena je s nekoliko modela i fotografijama recentnog stanja građevina (autor Damir Fabijanić) te dvama dokumentarnim filmovima o životu i djelu velikog majstora, u kojima, pored svjedočenja obitelji, suradnika i klijenata, posebnu vrijednost čine autentične snimke i iskazi samog Planića.

Karijera duga šezdeset godina

Prezentirani projekti, nastali u razdoblju od sredine dvadesetih do 1980, postavljeni su u kronološkom slijedu, grupirani u dva dijela. Prvi dio prati razvoj Planićeva stvaralaštva, od školovanja u Graditeljskoj školi i studija na znamenitom Iblerovu arhitetonskom odjelu zagrebačke Umjetničke akademije, preko plodnog opusa natječajnih radova, brojnih realiziranih i nerealiziranih projekata do društveno angažirana djelovanja u okviru grupe Zemlja.

Iznimno aktivan u umjetničkom i društvenom životu Zagreba, Planić nije birao ni prilike ni načine kako bi u javnosti širio ideju moderne arhitekture: projektima, tekstovima, predavanjima, problemskim izložbama i, u neposrednu kontaktu s naručiteljima, prema čijim navikama i htijenjima, kako sam kaže, »režira budući život čovjeka unutar novog objekta«. Godine 1932. objavio je knjigu-zbornik o modernoj arhitekturi pod trostrukim naslovom Treba znati... Progres graditeljstva. Problemi savremene arhitekture, nevezano istodobno s glasovitim Hitchcock-Johnsonovim Internacionalnim stilom, kao pionirski pothvat promocije moderne arhitekture u nas.

Sredinom tridesetih dolazi do vrhunca Planićeva međuratnog razdoblja u antologijskim ostvarenjima Okrugle vile na Prekrižju (1936), Tomislavova doma Y-tlocrta na Sljemenu (1935), danas nažalost uništena i eliptoidne višekatnice Napretkove zadruge (1936), u kojima je ostvario kreativnu sintezu funcionalno-internacionalnog i organičko-regionalnog izraza (R. Ivančević).

Obiteljske kuće

Drugi dio izložbe obrađuje razdoblje poslije 1945, kada se Planić, nakon sudjelovanja u obnovi zemlje, posvećuje u potpunosti svom omiljenom zadatku — obiteljskoj kući. Izložba prezentira fantastičan korpus ostvarenja, do sada manje poznat široj javnosti, koja svjedoče snažan i autentičan autorski izričaj, na tragu svjetskih kretanja (brutalizam) u brojnim varijacijama ideje kuće-kocke. Stalno svjež i inovativan u komponiranju prostorne strukture te primjeni materijala u skladu sa regionalnim značajkama konteksta, Planić u kontinentalnoj Hrvatskoj koristi opeku (blijedožutu, crvenu ili ljubičastu u raznim načinima slaganja), a u primorju osebujnu tehniku gradnje »spužvastim« betonom s kamenom drobljencem kao agregatom. Nakon rata više nije društveno aktivan kao u međuraću, a svoj arhitektonski testament, knjigu Kultura stanovanja, objavljenu posmrtno 1985, posvećuje djeci.

Recepciji njegova djela u javnosti najviše je pridonio nezamjenjivi Radovan Ivančević, koji je sustavno, od šezdesetih godina do svog posljednjeg javnog nastupa na otvorenju Planićeve izložbe, majstorski inerpretirao i valorizirao Planićev jedinstven prinos hrvatskoj arhitekturi, koji su ponovno apostrofirali mlađi hrvatski arhitekti, okupljeni oko biblioteke Psefizma (urednik Krešimir Rogina) objavivši 1996. kreativni reprint knjige Problemi savremene arhitekture, a ubrzo potom i prvi CD-ROM o hrvatskoj arhitekturi, posvećen Stjepanu Planiću. Dosadašnje iskustvo međunarodne prezentacije tih izdanja stranim arhitektima, povjesničarima i teoretičarima učvrstilo nas je u uvjerenju da bi upravo Stjepan Planić za našu kulturu mogao biti ono što je Plečnik za slovensku, a Aalto za finsku — stvaralačka osobnost kojom bi se na najbolji mogući način hrvatska moderna arhitektura, slabo poznata izvan granica zemlje, obznanila Europi i svijetu.

Vinko Penezić