Prva knjiga (Čitatelju)

Prije dosta godina bilo se pojavilo u zagrebačkim knjižarama nešto što se zvalo Moja prva knjiga. I, dobilo je to izdanje više recenzija nego mnogi romani i zbirke pjesama toga doba, doduše negativnih, ali ipak. Bila je to nekakva licencna burgija (vjerojatno talijanska), zamišljena kao dnevnik o rođenju, rastu i razvoju djeteta. Imala je knjiga rubrike za točan dan, sat i minutu rođenja djeteta, pa za prvu fotografiju, a onda i za cijeli niz drugih stvari: za prvu izgovorenu riječ, za datum i okolnosti prvoga koraka, i tako redom. A najljepše je bilo to što su se ondje nalazile i male plastične vrećice predviđene za to da se u njih pohrani malo djetetove kose nakon prvoga šišanja i prvi zub koji mu ispadne (pisalo je, doista, kosica i zubić). Ukratko, pekmezasto da pekmezastije ne može biti.

Stvar je, kažem, dobila negativne recenzije. Dapače, bili su to ogorčeni pamfleti, gnjevne invektive prilično neprimjerene povodu. Već mi je tada to bilo pomalo čudno. Jer, ako netko želi sebe, svoje dijete i odnos između sebe i djeteta shvatiti onako kičasto kako mu to ona knjiga sugerira, zašto mu to braniti? Zašto ikomu kratiti pravo da bude glup u krugu vlastite obitelji? A pogotovo: zašto da mu to pravo krate književni kritičari i viđeni novinari, kao što se tada zbivalo? Dugo mi je trebalo da razaberem u čemu je kvaka.

A kvaka je bila u tome da recenzente i nije toliko gnjevila sama knjiga, koliko njezin naslov. Da se ta tvorevina zvala kako drugačije, — recimo Album ili Spomenar — većina bi onih ljutitih reakcija izostala. Ali, budući da se zvala baš Moja prva knjiga, moralo se dogoditi to što se dogodilo.

Zgroženim se kritičarima, naime, učinilo da se tim naslovom prlja jedna svetinja, nešto što u svačijem životu — pa i u njihovu — zauzima posebno mjesto. A svetinja se ne smije oskvrnuti tamo nekakvom kosicom i zubićem. Prva knjiga u životu važna je institucija i važna stuba u svačijem odrastanju, i čovjek tu knjigu zasvagda pamti. Pamti je, dapače, upravo kao Prvu knjigu, pa mu zato i smeta da netko drugi taj naslov prigrabi za sebe i stavi ga na nešto smiješno i bedasto.

Jer, prva se knjiga ni u čijem životu ne pojavljuje slučajno, niti dotični sam odlučuje koju će knjigu, i po kojim kriterijima, smatrati svojom prvom knjigom. To se u ona davna vremena dobro znalo, i svi smo te parametre usvajali, kako bismo uz njihovu pomoć mogli mjeriti vlastitu čitateljsku snagu.

Prvo i prvo, prva knjiga nije mogla biti udžbenik, recimo čitanka, jer to se nije računalo. Isto se tako nisu računale ni slikovnice — one s debelim, kartonskim stranicama — jer njima se lako stiže na kraj. Nisu se računale čak ni knjige pripovijesti, jer tu se može varati, pa čovjek jednu priču pročita, a drugu preskoči. Računali su se, zapravo samo romani, koji su doista izgledali kao knjige i bili primjereno debeli, premda su neki od njih bili opremljeni i ilustracijama.

A pročitati roman značilo je stići do samog njegova kraja, i onda biti kadar prepričati ono što si pročitao i znati one sitnice iz radnje koje si mogao naći samo u tekstu, a nije ti ih mogao netko drugi saopćiti. I, ljudi su bili spremni provjeravati znanje takvih nezrelih čitača, pa tražiti od njih da reproduciraju ovu ili onu pojedinost (kakvu je opravu nosila glavna junakinja kad su je oteli gusari, ili što je kreštala papiga gusarskog kapetana), a mladi su čitači ponosno verglali te podatke, znajući da ih to kvalificira da se dignu za jedan stupanj više u ljudskom društvu.

Jer, s pravom su bili ponosni na ono što su učinili. Kad su počeli čitati, prvo su pogledali stranicu na kojoj je pisalo KRAJ, i vidjeli da do nje ima točno 229 stranica. To im se činilo kao silno dug i naporan put. Ali, nisu se dali smesti, nego su započeli, pa se probili kroz duge uvodne opise, stigli do prvih uzbudljivih scena, da bi ih napokon radnja ponijela i posve privukla. Najljepše im je bilo onda kad bi, završivši koje napeto poglavlje, mogli sa zadovoljstvom konstatirati da su otišli još trideset stranica dalje, a da to nisu ni osjetili. A kad bi stigli do kraja, onda bi još jednom prečitavali najzanimljivija mjesta, i osjećali su se pri tome kao planinar što, stigavši na vrh, odozgo gleda beskrajne krajolike u daljini.

Tako su i oni s vrhunca svoje prve knjige motrili pejzaže književnosti i kulture, znajući da i onamo mogu stići, i osjećajući samopouzdanje, sad, kad je prva knjiga iza njih. Osjećali su se odraslima, možda i više nego što će se osjetiti poslije, nakon prvoga brijanja ili prvog pijanstva. I kako da se onda čovjek ne ljuti kad vidi da su tamo nekakvoj glupariji stavili naslov Moja prva knjiga? To je zločin, jer je prva knjiga postignuće koje se ne zaboravlja, jer je ona početak novoga života.

A da je uistinu riječ o novom životu — životu koji nije svakomu dan — shvatit će ta djeca tek poslije, kad odrastu i kad uvide da oko njih postoje ljudi koji to iskustvo nisu stekli i koji se tim postignućem ne mogu pohvaliti. Listali su ti ljudi, doduše, udžbenike i priručnike, ali nikad ni jednu knjigu, apsolutno ni jednu, nisu pročitali do kraja. Oni, dakle, i nemaju svoju prvu knjigu. To, dakako, ne znači da su loši ljudi, ali svakako znači da u nekom smislu nikada nisu odrasli.

A opet, može li čovjek živjeti bez prve knjige? Jasno da ne može. Što, dakle, ostaje ljudima koji ne čitaju? Ostaje im da prvu knjigu nečim nadomjeste. I, za njih je onda idealna ona Moja prva knjiga, na koju su se naši intelektualci u ono doba onako gnjevili. Ti će nečitači u njoj pohraniti uspomene na vlastiti život (uključujući kosicu i zubić), pa će im to služiti kao podsjetnik, iz kojeg će čitati o sebi. Bit će to njihova Prva knjiga.