Vijenac 258

Književnost

Hrvatska proza

Pričam ti pjesmu

Krešimir Pintarić, Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave, DPKM & Očna optika Lens, Osijek, 2003.

Hrvatska proza

Pričam ti pjesmu

Krešimir Pintarić, Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave, DPKM & Očna optika Lens, Osijek, 2003.

Priličan je broj domaćih pisaca, osim po svojim književnim djelima, poznat i po nekim svojim uredničkim, novinarskim, izdavačkim, kritičarskim, propagandnim i inim sporednim djelatnostima. I dok su književne kritike i novinske kolumne većuobičajena prateća zanimacija hrvatskih književnika, novi, elektronski medij manje je uobičajen radni djelokrug. Iako su pionirski pokušaji plasiranja literature na internet većprilično daleko iza nas, precizno ispisane e-stranice na ekranu ipak jošnisu uspjele zamijeniti tradicionalan doživljaj tiskarske boje na papiru. Ipak, neizbježna sveopća elektronizacija posljednjih je godina i na domaćim prostorima pokrenula malu kulturnu e-revoluciju. Iz početnih raštrkanih pričica i pjesama pojedinih autora razvile su se specijalizirane web-stranice s vijestima, recenzijama, najrazličitijim literarnim radovima, internetskim natječajima, a kao posljednji modni krik dobili smo i cjelokupnu knjigu u e-formatu, po svim pravilma upakiranu u CD.

Autor spomenutoga književnog CD-izdanja (Commedia) iz prošle godine i jedan od pisaca koji se najviše angažirao na tehnološkom osuvremenjivanju domaće književne scene osječki je pjesnik Krešimir Pintarić. Svojom najnovijom, papirnatom knjigom Pintarićje napokon dokazao, ono što su mnogi većprije sumnjali, da nije samo pjesnik. Naime, većje i u prvencu Tour de force iz 1997. bilo jasno da Pintarićpojam pjesme ne shvaća nimalo doslovno, a Divovski koraci, četiri godine poslije, samo su dodatno potvrdili njegovu strast prema priči, komentaru, humoru i ironiji. Konačni korak u svijet proze Pintariću stoga nije bio neki posebno traumatičan doživljaj. Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave, tako, donosi četrnaest njegovih priča od kojih bi se neke čitatelju možda mogle učiniti poznatima jer je dio njih većprije bio objavljivan u raznim medijima, a i brojne je lajtmotive (dapače i čitavu jednu priču) Pintarićposudio iz svojih prethodnih pjesama. Iako Pintariću Rebeki... šeće od ginekoloških problema (Kako sam bio prisiljen zatražiti savjet ginekologa), preko političkog skupa iz perspektive dojenčeta (Limena glazba) te pubertetskog kvazierotskog doživljaja (Doba nevinosti) do nekih uobičajenih (bračnih) životnih situacija, sve njegove priče povezuje prepoznatljiv ironijski ton te brojne jasne referencije na neposrednu domaću zbilju.

Bez previše iznenađenja

Većinu priča moguće je smjestiti negdje u devedesete, a uzevši u obzir ispovjedni ton i jasno definirano okružje (najčešće osječko ili zagrebačko) te očitu duhovnu i fizičku prisutnost piščevih znanaca, prijatelja i, ponajviše, njegove žene, čitatelju je teško ne razmišljati o mogućim (auto)biografskim referencijama. No, Pintarićočito ne zazire od dijeljenja intime sa svekolikom domaćom publikom — bez ustezanja spominje regularno konzumiranje opojnih sredstava (alkohol, droge), osobito uz glazbu Spiritualizeda, ispuštanje vjetrova, bljuvanje, pakosne bračne svađe, vlastitu glupost... U ovoj je zbirci najviše upravo takvih priča koje donose isječke neke vrlo jasne, konkretne i neuljepšane zbilje. No, to je i najviše što one nude — dakle, vrlo opipljive likove i događaje uz autorov dobar osjećaj za dijalog, nekoliko duhovitih replika te nešto korisnih insajderskih informacija o funkcioniranju ženske psihe.

Da ipak malo popravimo ukupan književni doživljaj — Rebeka... skriva i nekoliko zanimljivih proznih pokušaja. Tu je prije svega Kako se umiliti čitatelju na pet kartica — mala prozna igrica na tragu izvrsna prvenca s fusnotama, citatima (između ostalih i sama sebe) te šest završetaka. Zatim 38 odlučnih i smislenih koraka..., također zanimljivo eksperimentiranje s formom i sadržajem, te Kundera s efektnim raščlanjivanjem radnje po likovima i funkcionalno ubačenim Kunderinim citatom.

Uz jutarnju kavicu (u dvoje)

Nekomu tko je, poput Pintarića, većinu svojih neodgovornih mladenačkih trenutka doživio potkraj devedesetih, tko se nije libio duhovno-kemijskog eksperimentiranja, tko je znao/zna uživati u Spiritualizedu, Mercury Revu i sličnoj glazbenoj podlozi u ovim će pričama definitivno prepoznati fino nostalgično štivo koje osobito dobro ide uz subotnju/nedjeljnju jutarnju kavicu. A dodatnu prednost imaju i čitatelji/ce s bračnim stažem, osobito onaj dio ženske populacije koji bi mogao možda i s malom zavišću pratiti veličanje piščeve žene koje, međutim, nakon nekog vremena uglavnom većide na živce. Oni čitatelji koji se nešto manje kuže u nabrojene životne detalje i kojima samo skidanje stvarnosti nije neki osobit umjetnički doživljaj, mogu pokušati s web-stranice www.kresimirpintaric.com/rebeka skinuti onih nekoliko ambicioznijih priča ili se, pak, utješiti ponovnim čitanjem Pintarićeva izvrsnog Tour de force.

Jelena Gluhak

Vijenac 258

258 - 22. siječnja 2004. | Arhiva

Klikni za povratak