Premalo za čaroliju

Premalo za čaroliju

Split je dobio predstavu koja naslovom čvrsto stoji u repertoaru nacionalne kuće, dobio je i predstavu u koju je uložen veliki rad i trud, što se osjeća i vidi u svakom trenutku njezina trajanja. No svemu je nedostajalo nešto više da bi postalo čarolija kakva treba biti Ščelkunčik

Gledajući podatke o izvedbama baletne fantazije Petra Iljiča Čajkovskog slobodno možemo reći — svi su ludi za Ščelkunčikom — od Moskve, preko Splita, Pariza pa do Amerike. Što je to u tom baletu toliko privlačno da ga je čak tridesetak američkih baletnih trupa postavljalo u 2003. godini? Vjerojatno zanimljiva fabula, bliska Carrollovoj Alici, potpuno drukčija od sladunjavih romantičnih ljubavnih fabula većine klasičnih baleta, ali i izvedbena zahtjevnost koja pruža mogućnost plesačkog dokazivanja i užitka. Naime, ansambl koji se odluči postaviti Ščelkunčika mora imati gotovo savršenu tehniku plesa toliko da sve mora izgledati lepršavo i lagano, a pritom ništa u tom baletu nije lagano izvesti. Velika je to zadaća i velik izazov, i ponekad je mudrije spremiti se za njega pa mu onda odgovoriti.

Split je pet godina nakon prve izvedbe Ščelkunčika u HNK (1998) ponovno imao priliku vidjeti premijeru istoga baleta. Dogodilo se to 19. prosinca 2003. na velikoj sceni Hrvatskoga narodnog kazališta. Koreografkinja Božica Lisak adaptirala je koreografiju Waczlava Orlikowskog vodeći računa o izvedbenim mogućnostima, odnosno ograničenjima splitskoga baletnog ansambla, koji je za ovu prigodu bio pojačan gostima iz Slovenije i Italije te polaznicima baletnoga studija.

Zato je orkestar pod ravnanjem maestra Ivana Repušića uvjerljivo iznio glazbu Čajkovskog, posebice dramatiku prelaska iz svijeta zbilje u svijet mašte, te vesela i ritmički živa mjesta nastupa raznih slastica u zemlji slatkiša.

Fantazija u dvorcu slatkiša

Prva slika prvoga čina uglavnom je protekla u mimskoj glumi s nešto plesnih dijelova. Dosadnjikavu atmoferu građanskoga salona remeti dolazak Drosselmayera, Klarina kuma, u ekspresivnu tumačenju Leva Šapašnjikova. Iako je Šapašnjikov bio dominantna figura u tom dijelu, valjda zbog dramaturško-koreografske adaptacije, lik Drosselmayera ipak nije donijet u njegovoj magičarskoj dimenziji, koja je važna jer je zapravo on taj koji uvodi Klaru, ili joj otvara put u nestvaran svijet mašte u kojojem je sve moguće.

Druga slika otvara seriju fantastičnih priča koje se nižu do sama kraja baleta. U prizoru borbe miševa koji žele uništiti Orašara i vojsku paprenjaka sudjeluje dvadesetak djece, polaznika Baletnog studija HNK Split, koji su usprkos povremenoj nepreciznosti djelovali ljupko i ohrabrujuće za balet u Splitu uopće. Potom smo se našli u carstvu Snježne Kraljice koja Princa/Orašara i Klaru uvodi u svijet snježnih pahulja. Nesigurnost Brune Reić Šćepanović (Snježna Kraljica) i neujednačenost ženskog ansambla u skupnom plesu pahulja liričnu ljepote ove slike pretvorili su u lagani grč. Ali solo pahulja Albine Rahmatuljine, Nonne Čičinine i Sanje Nevešćanin na trenutak je dočarao ljepotu bjeline i klasičnoga plesa.

U drugom činu fantazija se nastavlja u dvorcu slatkiša. Kralj dvorca, duhovita kreacija Ivice Petrića, predstavlja Klari slastice. I kreće serija plesnih minijatura, Ples turskog meda, kineskog čaja, švicarskih bombona i pralina, arapske kave, španjolske čokolade, ukrajinske marmelade....

Doza ograničenosti

Te plesne minijature, posebno varijacije Vile Šećera, Paole Vismara, koja se nije uspjela opustiti i uživati u pokretima za koje je očito da posjeduje tehniku, i Princa, sigurnog i mirnog Antona Bogova, zapravo su vrhunci klasične plesne tehnike, ono zbog čega volimo klasični balet, onaj nemogući i prelijepi mazohizam tijela plesača u kojem sadistički estet u nama uživa i ostavlja nas bez daha. E toga nije bilo. Osim skokova Antona Bogova koji zemljom leti dječački lagano poput probuđena Ikara.

Veselje i živost, te bravuroznu izvedbu skokova iz ruskih narodnih plesova donijela je Ukrajinska marmelada: Igor Rogaljski, Igor Glushkov, Lev Šapašnjikov, Remus Dimache, Stefan Banica, Snježana Radica, Kristina Dujić, Daria Chelekhova, Maria Rita Losito, Zvončica Gracin.

Ljupki su bili i Turski med Albine Rahmatuljine, Igora Glushkova i Igora Rogaljskog, Kineski čaj Zvončice Gracin i Jelene Zekić. Pozornost je privlačila i erotična turska kava Nonne Čičinine. Ljupkost je krasila i Klaru Elene Nikolaeve.

No svemu je nedostajalo nešto više da bi postalo čarolija kakva treba biti Ščelkunčik.

Tomu nisu doprinijeli ni scenografija Dinke Jeričević, a ni kostimi Barbare Bourek. Iz svega je provirivala doza ograničenosti, bojažljivosti.

Split je dobio predstavu koja naslovom čvrsto stoji u repertoaru nacionalne kuće, dobio je i predstavu u koju je uložen veliki rad i trud, što se osjeća i vidi u svakom trenutku njezina trajanja. Bit će zapisano da je 2003. u Splitu istodobno kad i u New Yorku, Parizu, Moskvi igrao jedan od najzahtjevnijih klasičnih baleta.

Nina Šegvić