Prekrasna iluzija

Prekrasna iluzija

Beckerove su teme univerzalne i u njegovu se filmu mogu prepoznati sve hrvatske frustracije i strahovi

Kažu da Nijemci nemaju smisla za humor. Izuzev velikog Ernsta Lubitscha, njemački film nije iznjedrio nijednoga relevantnijeg predstavnika u žanru komedije. A oni posve nezanimljivi izdanci njezine populističke struje koji su se utopili u konvencionalnim TV-standardima nisu ni mogli računati na veći komercijalni uspjeh izvan matične kinematografije, jer nas njihovi štosovi s mravcima u gaćama nisu mogli nasmijati ni nakon desete krigle bavarskog piva. Barem ne onako kako nas znade nasmijati engleska ili češka škola humora. Zato se neočekivani europski uspjeh simpatične Beckerove komedije već može promatrati u fenomenološkom kontekstu, dokazavši da je unifikacija Istočne i Zapadne Njemačke napokon profunkcionirala, barem na kinoblagajnama. Recept na kojem počiva Beckerov megahit koji ne vrijeđa inteligenciju publike vrlo je jednostavan: združiti jedan žanr (komediju) i politiku (što će biti s nama?) u jedinstveni filmski prostor. Prostor rezerviran za komediju počivao je na slapsticku koji koketira s groteskom. A politički prostor bio je ograničen na rekonstrukciju jedne države kao lutkine kuće, dakle, na ideju da se lažna DDR pokuša osmisliti kao prekrasna iluzija, ne bi li se njome odagnali strahovi dijela njezinih žitelja da će u novom dobu izgubiti zaštitu i sigurnost koju im je jamčio bivši sustav, kada je jedina koprodukcija između Bundesrepublik Deutschlanda i DDR-a bio Berlinski zid, kako to duhovito navodi J. Hoberman. Beckerov film, dakle, ne pokazuje povijest onakvom kakva ona jest, nego onakvom kakvom bi njezini gubitnici htjeli da bude.

Zabava i trabant

Ideja o povijesti kao prekrasnoj iluziji nije nikakva novost. Sličnim konceptom već su se koristili George Seaton (šifra: 36 Hours), Washington Irving (Rip Van Winkle) i Emir Kusturica (Underground), samo što tu iluziju u njihovim filmovima i romanima inkarniraju D-Day (Seaton/Dahl), američka revolucija (Irving) i balkanska klaonica (Kusturica). Dakako, Becker se voli utjecati stereotipima i citirati filmske uzore, u rasponu od Fellinija (helikopter koji vuče Lenjinov kip), Kubricka (čak dvaput) i Billyja Wildera (šifra: One, Two, Three), dok Coca-Colu iz Wilderove satire ovdje nadopunjuju hamburgeri i sex-shopovi (»Uživajte u jelu i hvala vam što ste odabrali Burger King«, kaže Alexova sestra u ganutljivu prizoru filma). No, nakon prokleto duhovita središnjeg dijela filma, kad Alex i njegov prijatelj pretvaraju majčinu sobu u neku vrstu laboratorija za kreiranje paralelnih realnosti, ispunjena lažnim TV-dnevnicima i staklenkama kiselih krastavaca Made in SSSR, autor pridodaje priči širu dimenziju kreirajući alternativnu povijest Njemačke u kojoj Istok pruža utočište frustriranom Zapadu. Potom mu dramaturgija puca nepotrebnim ubacivanjem priče o izgubljenu ocu, ali i forsiranjem situacija koje balansiraju na rubu karikaturalnoga.

Ipak, Beckerove su teme univerzalne i u njegovu se filmu mogu prepoznati sve hrvatske frustracije i strahovi. A osim što nas je zabavio, uvećao je prodaju suvenira s temom Trabanta i majica s logom Njemačke komunističke omladine. Učinio je, dakle, više-manje ono što je Ljubljana učinila nakon raspada bivše Jugoslavije s Titovim bistama, samo što Beckerovi omiljeni predmeti iz ropotarnice povijesti nisu iskrcani u kafiću, nego u filmskom studiju.

Dragan Rubeša