Poslastica

Poslastica

Veljko Barbieri, 134 male priče o hrani, Profil International, Zagreb, 2003.

Književnost i hrana oduvijek su se voljeli, o tome svjedoči simbolika i metaforika hrane koja je u književnosti prisutna od samih njezinih početaka, a dovoljno je prisjetiti se Držićeva Pometa i Rabelaisovih likova ili preskočiti nekoliko stoljeća do Grassova Lumbura kako bi se zaključilo da su motivi hrane i kulinarstva imali važnu ulogu u samim vrhuncima književnoga stvaralaštva. Jednako tako, kako u posljednje vrijeme status kulinarstva u društvu putem medija ponovno biva uzdignut do gotovo pomodne razine, to se ogleda i u književnoj produkciji u kojoj hrana, kuhinja i kulinarstvo često postaju nadahnuća piscima — bilo da primjenjuju žanrovska pravila kuharica na vlastite tekstove, bilo da pojedini kulinarski motivi daju značenje priči. (Prisjetimo se, primjerice, žanrovskoga poigravanja Laure Esquivel u romanu Kao voda za čokoladu ili uspješnije provedene ideje u romanu Kitchen Banane Yoshimoto.)

Iako je Veljko Barbieri u punom smislu predstavnik suvremene hrvatske gurmanske književnosti — hrana je dominanta njegovih djela, njegove 134 male priče o hrani ipak donekle izmiču iz tipičnih okvira ovakvih suvremenih literarnih poigravanja — hrana se ovdje ne javlja tek kao lajtmotiv ili poticaj koji ustupa mjesto drugoj fabuli, nego je osnovna tema, a njezino uvođenje u književne vode nije trik kojim se nastoji privući čitateljstvo, nego posljedica autorove duge — i istraživačke i umjetničke i gurmanske — posvećenosti omiljenoj opsesiji.

Hrana kao metafora

Za razliku od Kuharskog kanconijera u ovoj se knjizi povijesno-gurmansko-književna pustolovina širi izvan granica Mediterana (koji je i ovdje prisutan) u različite prostore Europe (ponekad i šire, slijedeći hranidbene veze europske i drugih kultura), dajući povijesni presjek razvoja civilizacije od antike do današnjih dana. Također, vlastita obiteljska povijest iz Kanconijera ovdje ustupa mjesto svjetskoj, a usmjerenost na povijesni slijed, a ne na pojedino jelo, rezultira i drukčijom strukturom knjige u kojoj su recepti tek dodatak na kraju, dok ono književno dobiva primat. Brojne povijesne ličnosti i događaji o kojima smo slušali i učili u drukčijem kontekstu ponovno oživljuju na ovim stranicama povezane pričom o hrani i ritualima hranjenja iz čijih se pravila i estetike, kao i iz umjetnosti ili bilo koje ljudske djelatnosti, mogu točno iščitati sve specifičnosti pojedina razdoblja, pa hrana ovdje pored doslovnoga dobiva i preneseno značenje te postaje slikom razvoja ljudskog duha i kulture.

Promatrana ponajprije kao književno djelo, ova knjiga sadrži priče pisane vrlo jednostavnim, pročišćenim i ogoljenim stilom, kojim se približavaju bajci ili narodnoj predaji. Jednostavnosti forme suprotstavlja se iznimno bogatstvo sadržaja — likova i njihovih sudbina, namirnica i začina, mirisa i okusa — koji izviru iz svake priče i gotovo šturi Barbierijev tekst pune značenjima, kao i poticajima osjetilima (nemoguće je da čitajući ne poželite iskušati barem jedan recept koji vam se nudi na kraju ove knjige). Ovako odabrana suprotnost forme i sadržaja pokazuje se kao dobra ravnoteža, kojom je spriječeno svako pretjerivanje koje bi dovelo do neprohodnosti tekstova, a što bi se u slučaju zahtjevnije forme lako moglo omaknuti u tom obilju podataka i brojnosti izvora ovim pričama. Naime, povijesni izvori (u širokom luku od dokumenata do starih kuharica) ovdje su obilno oplemenjeni i izvorima iz književnosti i mitologije, a kao glavni likovi priča izmjenjuju se carevi, kraljevi, književnici i filozofi, slavni kuhari, literarni i mitski junaci, kao i pojedina jela ili namirnice, što ovu knjigu pretvara u prilično šaroliko gastronomsko susretište.

Fini prah humora

Osim spretna kombiniranja podataka (kojim su pored ostalog priče međusobno i povezane), obilježje je ove knjige i fini humor, posve nenametljiv, ali pametno, kao pravi light stilski začin, doziran i posut na gotovo svaku stranicu ove knjige. Tamo gdje povijesni podaci šute, kao začin javlja se i fantastika — Barbieri spretno utkiva bajke, legende kao i izdanke vlastite mašte, pa se u ovom osebujnom vođenju poviješću neće libiti stavljati nas pred zamišljene stolove na kojima objeduju ili spravljaju hranu najpoznatiji kuhari iz različitih epoha, prikazati razgovor bogova s Olimpa u osvit renesanse ili događanjima nadopisati vlastita tumačenja, što knjizi daje pomak i poseban štih, dobro upotpunjen duhovitim i šarmantnim crtežima Vjekoslava Voje Radoičića, koji kao vizualni komentar prate svaku priču.

Krajnosti nekako postaju temeljno obilježje ovih priča — također i po izboru jela o kojima se govori: gurmanski je to pregled u kojemu od crtica o običnom kuhanom jajetu, grahu ili siru s vrhnjem prelazimo put do gastronomskih igrokaza, čiju scenografiju čine golemi ušećereni antički kipovi ili banketa s devinim potkoljenicama i slavujevim jezicima, a u prikazima tretiranja hrane i rituala hranjenja sučeljavaju se i najrazličitije ljudske ćudi — od, primjerice, Dioklecijanove jednostavne ljubavi spram kupusa do zahtjevna kalifa koji jede samo trešnje koje mu ravno na gozbu donose golubovi pismonoše.

Stoga nije nevažno zapaziti i to da se, nakon svih kulinarskih i gastronomskih koloratura i vratolomija Barbieri vraća na dvije točke — noninu kuhinju i prarecept uz posljednju priču u kojem nam nudi sirovu kamenicu, upućujući nas tako na ono bitno u hrani — intimnost iskustva (koje počinje od vlastita doma, često upravo bakinom kuhinjom) te njezino iskonsko značenje (simbolično prikazano zagrizom u meso sirove i još žive školjke) kojim su hrana i hranjenje povezani s krugom života i smrti i uz koje vežemo osjećaj posvećenja i tajne koju uvijek iznova trebamo otkrivati. Time to postaje podsjetnik na to da ne zaboravimo hrani pridavati značenje koji zaslužuje, što u doba junk-food vladavine najčešće i činimo.

Ljubica Anđelković