Paranormalno za početnike

Paranormalno za početnike

Najnovija u nizu trenutno popularnih serija sa zanimanjem za (kultno i) okultno (vampiri u Buffy — ubojica vampira; vikanska magija u Čarobnicama, raznorazni demonski entiteti u Angelu) koja već svojim produkcijskim natuknicama od istih izaziva veću pozornost. Naime, riječ je o radu proslavljenih scenarista Mikea Ferrisa (Catwoman) i Johna D. Brancata (Mreža, Igra), u kojem su pojedine epizode režirali i redatelji poput Billa Condona (Bogovi i čudovišta) i Tobea Hoopera (Teksaški masakr motornom pilom) i kojeg je osobno blagoslovio Dreamworksov čelnik Steven Spielberg.

U žarištu interesa je mlada Marian čije vizije privlače pažnju profesora mitologije i folkloristike te ju on poziva na susret s grupom individualaca raznoraznih nadnaravnih sposobnosti — empatičnošću, vidovitošću, prekognitivnošću, šestim čulom, medijalnošću, i sličnim izvanosjetilnim opažanjima i fenomenima iz međusfere realnog i drugog svijeta, koji sebe nazivaju The Others (Drugi, Ini, Ostali). No tu svaka sličnost s filmovima The Others (Uljezi) Alejandra Amenábara i Šesto čulo M. Night Shyamalana, prestaje, baš kao i sa rado uspoređivanim serijama Milenij i Dosjei X. Jer dok dva spomenuta filma bazno pružaju iskonski strah i neke dublje uvide od pukih ušminkanih slika stilskog izričaja iz TV-reklama (kakvima S one strane obiluje), također ni sa spomenutim serijalima ne dijeli ozbiljnost pristupa usko specificiranim interesima (područjima) te time ni obraćanje hermetičnijem krugu publike, što najvjerojatnije tvorcima serijala niti nije bila namjera; na taj način breme mainstreama smatrajući radije ciljem negoli teretom.

Smrt kao kraj života

Time dobivamo new-age Beverly Hills, kojeg, upravo zbog Beverly Hills vibre i pitkosti pristupa temama, mogu (i rado će) gledati i ljudi koji nisu najveći poklonici paranormalnog. Za ljubitelje pak nadnaravnog, S one strane postaje show kojeg bi se željelo voljeti više no što ga se voli uistinu, i zbog čega se sam sebe uvjerava da je bolji no što uistinu jest. Dobra, ali ništa više od toga (nikako odlična), S one strane zapravo je najbliža senzibilitetu tinejdžera, i to onog dijela tinejdžerske publike sklonog tematici opskurnih, nepoznatih svjetova paralelne stvarnosti (glazbenim senzorima rečeno, radije ljubiteljima Hima negoli Joy Divisiona), jer je i rađena po principu »paranormalnog za početnike«.

Upravo je stoga nivo percepcije prosječnoga TV-konzumenta baš onaj kroz koji se S one strane i treba promatrati, a konačan sud o ovoj vizualno dotjeranoj maštariji (tenzično-klaustrofobična, atmosferična fotografija Shelly Johnson) moći će se donijeti tek nakon što se pričeka i vidi kako će se stvari dalje razvijati, nakon što se ista odmakne od standardnih početnih introdukcija i zahuktavanja. Odnosno: nadajmo se da neće potonuti u nizu banalnosti i klišeja (kakvima je sporadično sklona — posebice u dijelovima u kojima se bavi interakcijom likova) već da će zvučna imena koja su oko nje sakupljena opravdati očekivanja te kroz istraživanja o duhovnim i drugim životnim procesima koji odstupaju od normalnoga i približiti odgovor na vječno pitanje je li smrt uistinu kraj života.

Katarina Marić