Osveta ljepotice

Osveta ljepotice

Nastavljajući se na anđeoski nevine i plemenite likove žena-žrtava iz trilogije o zlatnim srcima, von Trier je u središte svoga novog narativa ponovo postavio plemenitu žensku osobu, koja postaje žrtvom niskoumnoga društvenog okružja

Nakon trilogije o zlatnim srcima (Lomeći valove, Idioti, Plesačica u tami), danski genij Lars von Trier Dogvilleom je začeo novu, svoju već treću, trilogiju nazvanu SAD — zemlja mogućnosti. Jedan od onih, danas poprilično malobrojnih, art-filmaša koji film poimaju kao senzacionalnu atrakciju, dakako u najboljem, ejzenštejnovskom (langovskom, felinijevskom, godarovskom...) smislu riječi, von Trier je Dogvilleom iznova impresivno demonstrirao svoju idejnu i oblikovnu lucidnost, maštovitost i pustolovnost, pokazujući što je pravi kreativni spektakl, što je stvarna vatrometna bajkovitost i paraboličnost naspram infantilnog alegorijskog bajanja jedne druge aktualne trilogije, one čiji završni dio Povratak kralja, rijedak spoj kiča, patetike, dosade i ispraznosti, istovremeno zaposjeda domaći kinorepertoar i odvlači svu pozornost ne samo gledateljske mase nego i kritičara.

Nasljeđe brehtijanske dekonstrukcije

Doista, nije lako biti kritičar u doba kad su kojekakvi Lucasi i Jacksoni čak i u tzv. upućenih recipijenata na daleko većoj cijeni od autentičnoga genija kakav je von Trier, kojeg se s drskom indolencijom otpisuje kao pukog manipulatora, narcisoidnog samopromotora i sličnim koještarijama kojima osobito rado barataju zatočenici holivudske matrice, i ne samo oni, a kojima najveći stupanj užasa izaziva brehtijanska (ili godarovska) dekonstrukcija iluzionizma. Upravo za nasljeđem brehtijanske dekonstrukcije posegnuo je von Trier kreirajući Dogville, i koliko god je teško biti kritičar u ova vremena, potpisnik ovih redaka potrudit će se ostatak teksta posvetiti tom nesvakidašnjem pothvatu.

Nastavljajući se na anđeoski nevine i plemenite likove žena-žrtava iz trilogije o zlatnim srcima, von Trier je u središte svoga novog narativa, inscenirana na velikoj platformi posve reducirane scenografije s kućama nacrtanim kredom, ponovo postavio plemenitu žensku osobu, koja postaje žrtvom niskoumnoga društvenog okružja. No za razliku od Bess iz Lomeći valove ili Selme iz Plesačice u tami, junakinja Dogvillea Grace — koja bježeći od gangstera utočište nalazi u zabitom planinskom gradiću čiji će joj stanovnici uskoro postati mučiteljima — nije mali sitni stvor tzv. pritajene seksualne privlačnosti čijem se moralnom heroizmu ishodište može naći u Antigoni (preferiranje prirodnoga naspram društvenog odnosno državnog zakona), nego iznimno erotična, gracilna djevojka koju izvrsno utjelovljuje holivudskim glamurom zaogrnuta Nicole Kidman, a da kontrast s prethodnim heroinama bude veći, njezino ishodište ne leži ni u jednoj od antičkih amazonki nego u samom Kristu (na što upućuje i njezino ime, koje označava božje milosrđe).

Malo tijelo i veliko srce

Dok su se ranije von Trierove heroine malih tijela i velikih srca neustrašivo suprotstavljale represivnom odnosno licemjernom društvenom odnosno državnom okružju, Grace istom takvu okružju okreće i drugi obraz, na ciglu uzvraća kruhom. Ono što je povezuje s prethodnicama jest nepokolebljiva odlučnost u prianjanju uz vlastiti (moralni) izbor, ali i individualna ljubavna motivacija — Grace doduše nije toliko posvećena svom izabraniku (mladi malogradski moralni filozof u savršenoj izvedbi Paula Bettanyja) kao Bess i Stella svojim ljubavima (suprugu odnosno sinu), ali dovoljno da bi je taj bolno iznevjerio kao Juda Krista, pri čemu je Judino ime Tom Edison, čime von Trier vrhunskom ironijom aludira na istoimena paradigmatskog američkog heroja koji je utjelovio idealan spoj poduzetničkog pragmatizma i znanstveno-istraživačke sublimacije, a koji, što von Trier dobro zna, na duši nosi barem dvojicu velikih suvremenika — Méli#sa i Teslu.

Sadeova (est)etika

Za razliku od Krista, Gracino uniženje sadrži i seksualno zlostavljanje, a njezin odnos prema zlostavljačima, kao i bezizlazan klaustrofobičan prostor zbivanja, lako mogu uputiti na nepokolebljivo kreposnu Sadeovu Justinu odnosno roman Justina ili nedaća kreposti. Doista, Dogville se može shvatiti kao spoj kršćanskog moraliteta i osebujne Sadeove (est)etike, što je ekstraordinarna kombinacija par excellence, a kad se svemu doda već spomenuti brehtijanski deziluzionizam u fascinantno originalnoj izvedbi koja mnogo više podsjeća na dječju igru na tabli nego na kazališnu inscenaciju (stoga su prijekorni opisi Dogvillea kao kazališnog uratka, čak i mimo virtuoznog, imanentno filmskog rada kamerom, posve ishitreni, ako već ne ridikulozni), onda je jasno kako je riječ o rijetko inovativnu djelu kakvo se danas na kinematografskoj karti svijeta mora tražiti svijećom i kao igla u plastu sijena.

U završnom dijelu filma Grace se budi i pobuni protiv sadističkih ugnjetavača i milosrdnu novozavjetnu paradigmu zamjenjuje osvetničkom starozavjetnom, ili drukčije rečeno napušta Kristovu etiku i prihvaća Nietzscheovu, a između dva zla — malograđanskog kapilarnog fašizma čija je žrtva i mafijaškog gangsterizma koji joj nudi moć, bira drugo, prihvativši okrutnu i otužnu stvarnost svijeta i čovjeka koji nije zaslužio milosrđe i otkupljenje što mu može donijeti plemenito srce. Istine radi, taj gangsterski preokret, kojim je von Trier ponovno želio bocnuti Ameriku i Amerikance, zazvučao je poprilično šuplje i dotadašnje remek-djelo snizio za koji stupanj, no u vrijeme (američke) neoliberalne imperijalne dominacije i duhovne degeneracije koju ona svesrdno širi svijetom previše prigovarati von Trieru ne bi bilo samo kontraproduktivno nego i nemoralno. Jer dok god se Lucasi, Spielberzi i Jacksoni ustoličuju kao silna štovanja dostojni vizionari, von Trierovi propusti zaslužuju maksimalan popust.

Damir Radić