Orlovi su stigli

Orlovi su stigli

Mislim da ćemo se načekati na neki novi film kojem će nakon dvjesto minuta trajanja glavni prigovor biti da traje prekratko

Prijateljica koja vodi jedan američki filmski website pitala me neki dan kako to da u Gospodaru prstenova nisu jednostavno sjeli na orlove, odnijeli taj vražji Prsten do Klete gore i bacili ga u lavu, umjesto da se bakću kroz virtualni međuzemljopis pune tri knjige i tri duga (i zatim još produžena) filma. Nije li to golema rupa u logici?

Što se Tolkiena tiče, nije: orlovi nisu tu da bi bili prijevozno sredstvo, čak ni u jednom tako odsudnom pohodu kakav je put ka uništenju Prstena Jednog. Taj predmet je protežna inkarnacija sve pakosti i volje za moć Saurona, glavnog diabolusa u toj sekundarnoj kreaciji svijeta; ekvivalentno njemu, orlovi su tu jedini opipljivi iskaz božanskog. I kao takvi, oni su čista milost, koja se ukazuje samo onima koji je dosegnu potpunom nesebičnošću i apsolutnim odricanjem. Da, Tolkien je bio katolik, a njegov najveći doseg vjerojatno jest to što je ključne dosege svoje teologije pretočio u posve nove pojavne oblike, učinivši ih u isti mah svježima i opipljivo prastarima. Ne morate dijeliti njegovo religijsko uvjerenje da biste osjetili dodir vjere u trenutku kad se orlovi pojave. Možda u tome leži dobar dio razloga za Tolkienovu trajnu i sveprisutnu popularnost.

Pitanje uspjeha pretakanja ove jedva opipljive transcendentnosti u film znači razliku između dobra i izvrsna djela. A to je Peteru Jacksonu uspjelo već treći (i posljednji) put: ekranizacija Povratka kralja jedinstven je podvig kojemu gotovo nema ravna u povijesti filma. Po strani od spektakularnih bitaka i fascinantnih stvorenja, ključna vrijednost Tolkienova djela ostala je netaknuta — ovaj put uglavnom u oblicima iz same knjige, ne u drukčije koncipiranoj radnji, kao u Dvije kule. Kad se orlovi pojave, to ne samo da ima jednaku snagu kao pri čitanju, to čak i izgleda tako — kao prizor koji sam imao pri čitanju, i kao ilustracija Johna Howea stara petnaestak godina.

Orlovi su, stoga, ne samo točka sublimacije Tolkienova monomita nego i točka na kojoj sve njegove interpretacije, očito, konvergiraju. Što ne znači da Jacksonovo postignuće duguje sav svoj spektakularan uspjeh isključivo Tolkienu: duguje ga, prije svega, golemoj predanosti, pedantnosti, ljubavi, trudu i zdravu razumu redatelja i njegove mahom novozelandske ekipe — svemu onome što Hollywood očito nigdje drugdje ne može kupiti novcem. Ljudi koji su dizajnirali, krojili, animirali, slikali i glumili u sva tri filma zaista su dali sve od sebe. I došli do točke na kojoj su zaslužili orlove.

Tri sata, a prekratko

Zašto sam, onda, pri prvom gledanju filma bio ponajprije zgrožen? Pa, stvar je u tome što je Jacksonov zamah uglavnom ulovio srž materijala, ali je u mnogim bitnim detaljima ozbiljno pokleknuo. To je najočitije u prizoru koji smatram ključnim u cijelome Gospodaru prstenova — srazu Eówyn, djevojke koja se prerušila da bi mogla u boj, s Kraljem vješcem, glavnim Sauronovim vojskovođom. U Tolkiena je to najzgusnutiji prikaz ključne teme djela — apoteoze malog čovjeka — a ujedno i jedino mjesto u radnji na kojem njegovo veliko divljenje prema ženama zaista dolazi do izražaja. Ovako kako ga je Jackson uprizorio, a Miranda Otto odglumila, prizor je gotovo banalan. Što mi je tim tužnije kad se sjetim koliko je besprijekoran bio sraz Gandalfa i Balroga u Prstenovoj družini. Zapravo, cijela odsudna bitka na Pelennorskim poljima najniža je točka nadahnuća u sva tri filma — iako izgleda najspektakularnije — jer je očito da hobitoliki Jackson jednostavno ne zna oćutjeti i prenijeti stvarnu stravu ratovanja.

U ovoj verziji golemi problemi ostaju i s likovima Denethora, Aragorna i Arwen, izbačena Sarumana da i ne spominjem, ali već se zna da će svi oni naći svoj spas na produljenom DVD-u — koji će, uostalom, biti verzija koja će se pamtiti. Kinoverzija, dulja od tri sata, zapravo je toliko zgusnuta da prođe u hipu — a Jacksonovu komercijalnom instinktu ne može se prigovoriti to što je u nju nagurao ponajprije bitke i čudovišta. Dramski gledano, film tek treba vidjeti — s pojačanim akcentom na likovima, čuveni predugi svršeci bit će daleko prihvatljiviji — ali sa stanovišta spektakla i emocija, sve je na mjestu već i sada, u što sam se uvjerio drugim gledanjem. Kažem, orlovi su stigli, a nedvojbeno će i Oscari. A i mislim da ćemo se načekati na neki novi film kojem će nakon dvjesto minuta trajanja glavni prigovor biti da traje prekratko.

Vladimir C. Sever