O gradu s malo suosjećanja

O gradu s malo suosjećanja

Upravo montažnim postupcima i slaganjem scena koje same po sebi i ne bi imale istovrsno značenje, filmsko-plesni kolaž U našem gradu naglašava postojeće kontraste u društvenoj slici grada koji proizvodi sve veće socijalne različitosti, a sve manje socijalne tolerancije i suosjećanja

Irma Omerzo autorica je koja me uvijek asocira na smijeh. To je zato što se uvijek nasmijana vratim s njezinih predstava ili njezinih nastupa, ali bez obzira na taj rijedak doživljaj u domaćem plesu, uvijek se iza njega skriva doza gorčine jer se Irma često služi ironijom, koja u biti i nije smiješna. Irmu povezujem i s plesnim filmovima koji su se tiho uklopili u moju životnu rutinu i koje nastojim ne propustiti kada se prikazuju u zagrebačkom KIC-u, gdje ona često govori uvodne riječi. Filmska čarolija začarala je i ostale stalne posjetitelje tih projekcija, a ja sam se uvijek pitala kako to da u općoj poplavi kućnih kamera i vrlo jednostavnih alata za digitalnu montažu ne čujem da netko pokušava raditi plesne filmove. Da sam i pitala nekoga, vjerojatno bi me poklopio uobičajenom isprikom o nepovoljnoj situaciji u zemlji. I o tome je Irma govorila, no druga je to već tema.

Moj božićni dar bila je projekcija upravo Irmina plesnog filma U našem gradu, 30. prosinca u net-kulturnom klubu Mama. To je komičan film u kojemu se smjenjuju međusobno potpuno suprotstavljene situacije, slike Zagreba u zbilji kakvom je doživljava autorica. Izvođači su stavljeni u okolinu s kojom se stapaju plesnim kretnjama ili mimom, a sve je pojačano likovnošću proizašlom iz rakursa, položaja kamere naspram objekata — izvođačeve okoline. Kamerman je bio Jasenko Rasol. Spojnica cijele plesne priče o Zagrebu je dakako tramvaj, odnosno tramvajska postaja na kojoj plesačica (Zrinka Šimičić) uzaludno iščekuje prijevoz. Njezin pokret posljedica je dosade pa se ona koristi poznatom stakleno-metalnom površinom kućice na stanici kako bi ispunila vrijeme i onda, recimo to tako, njezino tijelo komunicira s tom kućicom. Na kraju se uvijek oslanja na dobre stare noge i odluči pješačiti, da bismo je u sljedećim scenama ponovno vidjeli na nekoj drugoj postaji. I tako joj prolazi život, obilježen tramvajem kojega nema.

Ples s ostacima ostataka

No dobro je u životu ako nema samo tramvaja, jer već u sljedećem kadru, na Zdencu života, meni osobno vizualno najsnažnijem dijelu filma, Damir Bartol Indoš izvodi scenu žedna i gladna čovjeka. Zbog kamere postavljene u visini zdenca vidimo izvođača ogoljena do pasa kako čini usporene kretnje leđima prislonjen uz isklesane motive ljudi na zdencu. Čini se kao da je živi dio spomenika, a zapravo je jedva živući dio naše velegradske populacije. Vrhunac te meni prepoznatljive ironije čini scena u kojoj sama Irma Omerzo pleše na Dolcu s ostatkom od ostataka, ljudima koji žive od odbačenih komada hrane, prebirući ih nakon zatvaranja tržnice.

I u sceni na Dolcu, kao i u idućoj sceni koja se zbiva unutar novozagrebačkog rotora, kamera se služi totalom tako da vidimo čitava tijela pomalo udaljena unutar žive scenografije. Ta je kamera hladna i udaljena, ravnodušna. Nekomunikativnost se eksplicitno vidi u ovoj drugoj sceni, na travnjaku uz tramvajsku prugu, gdje se dvoje plesača (Roberta Milevoj i Ognjen Vučinić) služi nekom vrstom kontakt-improvizacije. No, njihov je plesni trening pomalo neuspješan jer partneri često završavaju na travi ili odlepršaju u prostor, a razlog je tomu ne baš pouzdan partnerski odnos. Da stvar bude bolja, treći akter, ovdje prisutan slučajno ili namjerno, naslonjen je na zid nešto podalje i očito nezainteresiran za vrlo uočljivu situaciju.

Scena kojom film završava i kojom je autorica zaokružila željeni društveni prikaz grada Zagreba odvija se u nekom luksuznom automobilu, vjerojatno Mercedesu. Ovdje je Pravdan Devlahović odlično i prilično uvjerljivo odglumio stereotipnoga zagrebačkog doseljenika. Režiju filma inače potpisuje Saša Podgorelec, a montažu Dubravko Slunjski. Upravo montažnim postupcima i slaganjem scena koje same po sebi i ne bi imale istovrsno značenje, filmsko-plesni kolaž U našem gradu naglašava postojeće kontraste u društvenoj slici grada koji proizvodi sve veće socijalne različitosti, a sve manje socijalne tolerancije i suosjećanja. Sve u svemu, veselim se sljedećem plesnom filmu ovoga tima.

Jelena Mihelčić