Nove pjesme Nikice Petraka

Alba

Nulla dies sine linea

Ni jedan dan bez stiha

Oni što stihove pišu svakog dana,

u formulacije zaljubljene gnjide,

plodni ko mačke, sablasti bez mana,

ti čarobnjaci što žele da se svide,

što stariji — sve jadnija im želja,

pa riječi troše tako, od veselja,

hoće l’ se ikad sjetit da su znali

pred jedno lice stati, i tu pali:

u Zodijaku što se stalno kreće,

kad u gluhoći traže svoje riječi,

da budu nijemi kad nijema povijest šuti,

i u toj šutnji svoju pjesmu čuti?

Alba

U pet ujutro,

sunce koje će tek izaći nad južnim brdima,

već iz oblaka pravi žarke kipove

i ta međunarodna izložba putuje preko neba:

bura u zoru nosi je prema Zapadu

U pet ujutro, lastavice pod strehom

hitno se razlijeću, udružuju se,

sastaju i strelimice rastaju,

laskaju nešto vjetru i opet nestaju,

s meni nepoznatog razloga

Na murvi, na palmi, na smokvi i lovoru,

grane se jedna drugoj naginju,

obuzima ih velika uzajamna naklonost,

tu se sad nešto sprema: u tom žamoru,

dan skriva svoju još nepoznatu sudbinu

U pet izjutra sve se druži,

sve govori, sve se stalno mijenja,

izlazi i zalazi, dolazi i odlazi

u očekivanju: tu nema kraja, to je taj trenutak,

samo sada otpočinje život.

U pet ujutro,

glatko, brzo i neprimjetno,

uplovila je u luku bijela škuna,

ne dižući ni vala; jedna s nebom,

morem i zrakom, gibala se laka i sigurna kao zrela žena,

kao da sve već zna od davnina.

Bila je brod tako visokih jarbola,

s toliko pravog ponosa da se sve pred njom maklo,

a meni se srce diglo do grla,

jer mi je naglo došlo da opet znam što je to Nada.

Dvopjev

Ah, pusti me da pjevam

što nitko više ne pjeva:

sve stvari što su bile

i što se ponavljaju,

uvijek u novom ruhu,

što nitko više ne pjeva

ah, pusti me da umrem.

»No, to ti ne treba puštati:

to se i tako događa

samo od sebe, kad ne treba,

uvijek u svoje vrijeme.

To, nitko više ne pjeva.«

Onda me pusti da nestajem

i da još malo gubim...

ŠOvdje ulazi osoba iz Porlocka,

koja nigdje u hrvatskome pjesništvu

nije zabilježena kao slučaj.š

...i da polako gubim

to rame, vrat i grudi,

a očiju da se bojim,

da me ne spali njihov

žar, pamet i plamen,

koji sav gori nečem

što ja više ne poznam.

»No, sve ćeš ti to imati.

Možeš se malo družiti,

možeš još nečem služiti,

ali ti ne ću dati

to oko čeg si skučen

to oko čeg si zgrčen,

dubinu i slobodu,

ni dom ni mjesto postanka,

toplinu s dahom istine

sve što se više ne pjeva.«

Elegija

Tko dugo živi, pravo mu budi.

U mijenama svijeta, on više

udjela nema.

Pravo mu budi tko se još trsi:

svoje je ljubavi imao i znao,

sve što je trebao već je otpjevao svojoj

nekakvoj svrsi.

I budi mu pravo. Sad još neka strši ko suhi kolac nakon graška, trava,

slika već mrtvog kojemu se

još samo pjeva i spava.

Ali, zatim: sve čeg se prisjećaš,

nije više koristan podatak, iz pamćenja prizvan zato

da ga uputiš nekoj opet novoj

cjelini, koja se na obzoru možda nazire:

jer sad ti ostaje samo prava bol

i ona je sve što imaš: ona bol

koja se razlijeva po cijelom tijelu i razvrstava te

u suhe naprave bez čuda.

Što te sa čudom još povezuje,

ta je temeljna bol; ona u sebi,

kao u svakom pravom gubitku, uporno čuva

sve što je od nas bolje, i dok boli

još uvijek je bolje da boli, ona čuva

sve što se ranjeno izložilo životu

htijući ljubiti: modre dane i noći

kad se za trenutak išlo zajedno

s rukom oko struka, kad su oči

vidjele samo jedanput što su vidjele

a nisu ni znale što se zbiva

i to je bila slijepa sreća, zapovijed.

Na svijetu su svuda dobri ljudi koji znaju

donositi zrna u žitnicu,

stalno dodavati drugom u ruku nešto,

dijeliti kruh, dati čašu vode,

uzimati k sebi djecu u postelju kad se uplaše smrti,

urlika ulice ili kad shvate zlo

iza svakog grma, pa ih poljubac

i držanje za ruku još umiruje.

Nešto se zbilo između nas i milostivog Boga:

mi od njega

stalno tražimo što mu nismo dali.

Ništa se tu ne događa, a odmah iza ugla

šulja se tigar, udav jača mišice,

tanki i dugi zub i jezik neznanih beštija kuha svoj otrov

i svi se osjećaju lagodno, kod kuće.

Na čudnom mjesecu mi živimo,

svaki mu okret poznamo,

a ne znamo putanju.

Tko dugo živi, pravo mu budi.

Dugove pravi već po svom poslanju,

ničemu on se već ne čudi,

vjeruje, svom nekom znanju,

a udjela nema.

Sve ostaje skriveno; samo bol

njemu na stol iznosi svoj kruh,

ono kad se ljubi, ono kad u noći,

kao puž koji je usput pogubio i vid i kuću,

još gubi i sluh.

* * *

U šljamu, u gadu, u ljudskoj gnjileži i strahu,

mi smo bića od svjetlosti u mraku,

a što je kome svjetlost — nitko ne zna.

Pada ta svjetlost, diže se dan, nitko ne zna.

Svi sjede kao u logoru, pod golom žaruljom,

nitko ne zna.

Rastu rajčice, cvjeta cvjetača,

nitko pojma nema,

siri se mlijeko, muče telad,

ništa se ne zna, jedemo mrzlu ribu.

Svijet je naš, slobodni smo, svi hodamo u traljama,

svi smrdimo po svom mesu:

Bože, daj nam uzvišenosti.

Bože, daj nam da se zakoljemo

kao prava živina, daj nam

sve naše nagone.

Sve nas je više, sve jede jedan drugoga,

sve nas je manje, svi su sve deblji,

podriguju se.

Na tajnom mjestu,

nešto tajno smišlja novi poredak,

na tajnome mjestu, gdje su svi podložni tajni,

raste zadnji novi red, nitko ne zna

sve će se pokoriti, nitko ne čuje

sitan glasić, voce tinulla.

Poziv

Ludilo je — ponekad dobro.

Vide se stvari koje se ne vide.

Obične stube koje se svaki dan

penju na posao,

odjednom se zaokrenu,

vrti im se u krug ili krenu u koso,

u tko zna kakva nebesa;

već od starih vremena, sve tajne

prebivaju po tavanima, u potkrovlju: tamo za njih

uvijek ima skrivenog plača, tihog zajedničkog parenja

i pečata, daj mi, slatke krivnje i propasti

sve do nesvijesti, i naposljetku, Svjetlost.

Ludilo je — kadšto dobro: sve se pomakne,

naglo si čovjek, imaš temelj,

vidiš neugledane krajeve odmah tu kraj sebe.

Na vrhu stubišta pljusne te vjetar s mora,

širinom neke davne predanosti,

a zauzvrat

ne pita ništa i sve je odmah stvarno.

A tamo, na vrhu, ti sad skupljaš stvari u svoju škrinju-brod

i svakoj govoriš: čekaj, pođi sa mnom,

jer uopće se ne zna kamo idemo;

pribiru se tamo u paru, jer su skupa s tobom

ta ista kuća od broda u koju zoveš: sad će dan, sad će noć,

pazite, uskoro će nevrijeme i plima,

sve smo to tesali samo zato

da se jednoga jutra otisnemo,

da nas plodna voda digne sa suhoga,

tako je rečeno.

A škrinjom, što nitko ne zna, sve se roji i lepeće,

sve se već množi za svoj spas i pitomo

riče pred granicom svršetka: »U mojoj kući

nema zločina«. Nešto ti je uspjelo:

tvoje životinje ne boje se više svog usuda,

sve su odjednom rodbina, s tobom idu

i grobovi i sinovi, njihove dobre žene,

mrtve i one lijepe što im teče krv,

i premda je sve samo privid puta,

jedno smo, nitko se više i ne osvrće.

U stvarnosti, pada već danima. Sipa s neba

u žudnji, u vjeri, na laganom valu.

Pod palubom se svi

vade iz okova lažne nježnosti

koju je svatko danomice ponavljao

kao svoj krivi spas:

bolja je pustoš, bolje kiša i pučina,

oko gleda pa vidi, i sve se stišava u spokoju.

I bit će nam: strašnije nego smo mislili,

ali dopustili smo si slobodu drugog pogleda,

oslobođeni kletve mrtvog kruga.

Na tvojoj škrinji od broda i kuće sad te pomažu

povijest i zemljopis, prirodopis i fizika,

sva predaja i sve što ne znaš. Što će tebi znanje,

kad se već reklo, kad imaš obećanje

mrtvog u živom, sveg živog pak na pučini,

što se ponoviti ne da.

Ludilo je — u odlučnom trenutku dobro,

kad silazi do nas s visine i vadi nas

iz svega što sami ne znamo odbaciti:

sad će dan, sad će noć, daj mi

tu zadnju hrabrost kojoj ne znam

ni korijen ni cvat, dovrši me

s golubicom u ruci, na kopnu na ženskom,

tamo gdje ono najslabije

svojim drhtavim tijelom

obnavlja jaki svijet.

Nikica Petrak