Ne krećemo baš od nule

Ne krećemo baš od nule

Antica Menac, Željka Fink-Arsovski, Radomir Venturin, Hrvatski frazeološki rječnik, Naklada Ljevak, Zagreb, 2003.

Već mi je puna kapa nazoviprikaza knjiga u kojima nam kritičari prodaju muda pod bubrege. Zato sam odlučila bar jednom uzeti stvari u svoje ruke i napisati prikaz kako bog zapovijeda. Dakle, bacila sam se na posao. Brat bratu, želim čitateljima što vjernije približiti spomenuti frazeološki rječnik. Danas imam svoj dan. Osjećam da sam u formi. Hajde da nešto napravim za svoj gušt! Možda budem sretne ruke; možda mi pođe za rukom. Kad mi je već uredništvo dalo odriješene ruke. Upalila mi se lampica, žaruljica, svjećica (naizmjence, već prema tome gdje sam — jer ja često boravim u vili propuh bez vode i struje). Došla sam na ideju da stavim naglasak na igru. Igru riječima. Dakle, recimo koju!

Sjećam se svoga školovanja. Jedna je reforma smjenjivala drugu. Kako sam se u ovoj zadnjoj, »europejskoj«, našla na repu događaja, a ne mogavši je uhvatiti ni za glavu ni za rep, radije sam, na kraju krajeva, dignula rep i maknula se s fakulteta nego da podvijem rep i skočim sama sebi u usta. Put pod noge pa u mirovinu. Valjda mi je puknuo film. Za sobom nisam ostavila nikakve repove, sve je ostalo cakum-pakum. Ali dodijalo mi je raditi pod šifrom IŠUP, a još više IŠUPIN. Prvo je (prelijevati) iz šupljeg u prazno, a drugo iz šupljeg u prazno i natrag. Javna je tajna da kao podmazano ide samo podobnima i poslušnima, a naklapanja o pravnoj državi priče su za malu djecu i bacanje prašine u oči naivnima. Za svoj 35-godišnji pedagoški rad na fakultetu dobila sam šipak, brus i frišku figu zajedno. Nikakvu nagradu, nikakvo priznanje. Nisu me, ni reda radi, pozvali ni na božićno čestitanje 2003. godine. No sve je to ionako luk i voda. A bit će da sam nekomu i nehotice opasno stala na žulj pa mi vraća milo za drago. Svejedno, ja nemam putra na glavi i mogu mirne duše pogledati svakomu u oči. Uvjerila sam se već iks puta s kim imam posla, no tek sada čitam ih sve kao otvorenu knjigu. Klupko se počinje odmotavati tek kad stavimo točku na »i« i valja nam progutati (još jednu) gorku pilulu. Mogla bih pričati o svojim dojučerašnjim kolegama nadugo i naširoko, no čemu vaditi iz naftalina prljavo rublje? A i čemu se s rogatim bosti? Neka se oni i dalje kolju kao žuti mravi, premda se svatko od njih kune da ne bi ni mrava zgazio. Malo morgen.

Naravno, nisam ni mislila da će mi u mirovini teći med i mlijeko (populacija seniora uglavnom se — opravdano — tuži da na jedvite jade sastavlja kraj s krajem), ne kažem da je odlazak u mirovinu bio pun pogodak (kakav bi to pogodak i mogao biti pod stare dane?), no nikada nisam ni živjela u svili i kadifi, pa ću i ubuduće, premda više nisam u punoj snazi, dobro zasukati rukave i biti gospodar (svoje) situacije, a — razumije se — i kovač (no dobro, i -ica, da mi se feministice ne popnu na glavu) svoje sreće. Kad ti je pun kufer svega, ne možeš iz vlastite kože, no najvažnije je da čovjek ne bude u raskoraku sa samim sobom. Stezanje remena za mene je, zdravstveno, spašavanje gole kože. Alfa i omega penzionerskog života. Svaku raskoš treba ugušiti u zametku. Nema tu više kad je bal, nek’ je bal. No čovjek se na sve navikne kao magare na batine. Ipak sve ide kao po žnori ako se ne izgubi kompas. Samo što dalje od osinjega gnijezda, pa makar i porušila sve mostove za sobom. Kad nešto prevrši svaku mjeru, kad čovjeku dođe voda do grla, bolje mu je znati svoju mjeru te uzdignuta čela odustati, nego ići glavom kroza zid. Sada okrećem novu stranicu. Promjena za sto osamdeset stupnjeva. Je li to prava stvar? U svakom slučaju, nije to mala stvar. Za mene to je, nema nikakve sumnje, gotova stvar. I, naravno, to je (samo) moja stvar. U tome je cijela stvar. Nazvati stvari pravim imenom. Imati svoje ja. Imati kičmu. Bilo to u modi ili ne. Ne prodati dušu vragu. Ne klonuti duhom. I ovu dolinu suza napustiti neokaljana obraza. To je moja životna dobitna kombinacija. Stajati do kraja na vlastitim nogama. Misliti svojom glavom. I ostati što dulje pri zdravoj pameti.

Nije mi bilo ni u peti pripovijedati vam Markove konake bez kraja i konca. Samo sam malo bacila pogled na svijet oko sebe i na blisku prošlost. Kroz moju priču provlači se kao crvena nit frazemska građa iz Hrvatskoga frazeološkog rječnika navedenih autora. Od štofa u tom rječniku (2258 frazema) mogle bi se skrojiti još mnoge i sasvim drukčije priče. Frazeološki je rječnik zlatni rudnik asocijacija. Ako ste besposleni, ako prodajete zjake, uzmite ga u ruku, krenite mojim stopama i možda vam se nasmiješi sreća. Dakako, ništa pod mus.

Nives Opačić

P. S. Svaka sličnost s mojom trenutačnom situacijom sasvim je namjerna i nije nipošto slučajna. Suprotne napomene zacijelo su iz nekog drugog filma.