Na Plitvička jezera!

Tako se, nekoć davno (1898), zvao jedan prigodni balet operetnog skladatelja Srećka Albinija, svojedobno još poznatijeg po opereti Barun Trenk. Nastao je na valu one iste ljubavi za Plitvice koja je Milku Trninu nukala da satima sjedi pred stanovitim čarobnim slapovima na Donjim jezerima, koji su, naposljetku, po njoj dobili i ime, a još se vidi i mjesto na kojem je stajala njezina omiljena klupa. Govorila je, navodno, kako njoj te kaskade pjevaju, pa i ona pjeva s njima, što sve nije daleko od istine. Zagrebačko, a i hrvatsko građanstvo uopće, bilo je tada prvi put na razini javne svijesti otkrilo Jezera kao apsolutni dragulj europskoga reda, osnivala su se društva za njihovo očuvanje i uređenje, stalo ih se znanstveno proučavati, odlazilo se tamo kao na kakvo hodočašće Lijepoj našoj. Dodamo li k tome da je tada tamo domaći hrvatski i pravoslavni živalj još prebivao zajedno u relativno pristojnu francjozefinskom ljudskom miru, ništa idealnije ne da se zamisliti.

A tako su blizu Zagrebu. Na dvije ure lagane vožnje. Neki dobri anđeo prišapnuo mi je da odmah nakon Božića, u gluho doba godine, odem tamo na dva-tri dana, bez obzira na prognoze, moguće mećave, nemoguće južine ili kiše. Taj isti dobri anđeo udijelio mi je jedan posve sunčani te dva oblačna i mlačna dana, tijekom kojih se dogodilo malo čudo preobrazbe o kojem vam hoću pisati.

Plitvice su me dočekale pod snijegom i ledom, smrznuti slapovi više su kapali nego tekli, premda, sama jezera nisu bila zaleđena: ein Wintermärchen, zimska bajka, a ta postoji, stvarna je, to nije film! Tko zna gledati, tko hoće hodati i potražiti kutove gledanja i vidike, smjesta ga obuzima osjećaj koji je moguće usporediti samo s onim pomacima što ih u nama znade izazvati glazba. Osvijetljena jasnim poslijepodnevnim suncem, koje je tako grijalo da je ono malo gostiju usput svlačilo zimske kapute i skijaške jakne, podarila su nam trenutak gotovo ekstatične katarze: slapovi Donjih jezera sličili su više smrznutim gotičkim katedralama najsmjelijih konstrukcija nego vječno tekućoj vodi, a onaj veličanstveni Veliki vodopad, zaustavljen u stotinama neopisivo raznolikih ledenica, u paučinastim mrežama ledene čipke, sličio je nekim golemim božjim orguljama koje upravo sviraju svoj organo pleno. A kako su vjetri davno odnijeli lišće, odjednom se razvedenost slapova, vodopada i samih kaskada vidi onako kako se ljeti ne može vidjeti nikada, jer se tada zbog bujna raslinja ne vidi ni pola. Iako, i te zagasite, prigušene, sordinirane boje kasne jeseni i zime pričaju svoje priče na način kako ih ne pričaju drugdje.

Drugoga dana, a vrlo je zatoplilo, snijega je gotovo nestalo, vodopadi su odjednom potekli, da bi trećega dana cijeli krajolik odjednom zašumio od punoće vode; mahovina na sedri poprimila je od nje svoju duboku i živu zelenu boju, u najskladnijem tonskom kontrastu s mrkim padinama, sada punim smeđeg vlažnog lišća: voda, odasvud voda, javlja se gdje je i ne očekuješ, u padu, u prelamanju, u zaobilasku, u prskanju...

Ne znam kakva je glazba onog Albinijeva baleta, nikada je nisam čuo. Vjerojatno je vrlo konvencionalna, klimpranje, po svoj prilici otrcano opće mjesto one lakše provincijalne glazbe vremena. Ne znam, pretpostavljam, inače bi se, mislim, češće izvodila. Zajčeve operete, primjerice, tu i tamo čuju se na radiju: maestro je posjedovao rutinu i tehničku vještinu. Ne treba tu glazbu, međutim, ni čuti ni vapiti za njom: sama Plitvička jezera apsolutno su muzikalna, to je vrhunska glazba komponirana kao najljepša koncertna priredba u kakvoj velikoj svjetskoj dvorani. U tri dijela, kako i priliči.

Ona od vila začarana Gornja jezera, tako melodiozno jasne glazbene linije, strukturirana su poput Mozartovih klavirskih koncerata (i to kao da slušate dva za redom); od Prošćanskog jezera, preko svih manjih slapova do vodopada kao što su Veliki ili Mali prštavci ili Galovački buk, sve su to paralelne sporedne melodije iz raznih glazbala koje teku uz onu glavnu, da bi završile kodom i finalom onih bezbrojnih malih Burgeta koji se smiruju u Kozjaku. A sam Kozjak pak nekakva je svečana i polagana simfonijska poema, intermezzo ili možda uvertira, po čijem svršetku slijedi simfonija.

Simfonija, gotovo beethovenovska, i to sa svim stavcima, to su dakako Donja jezera. U kanjonu, među strmim liticama, ona se razvijaju od allegra con brio Milanovačkog slapa, preko andantea con moto sljedećih dvaju jezera, onog vivace slapova Milke Trnine i scherza tzv. Malih i Velikih kaskada, da bi potom sve svršilo u grandioznom, maestoso finalu Velikoga slapa Plitvice sa Sastavcima. Sve to možda se i ne može doživjeti idući samo uz jezera. Ali ako krenete od Kozjaka desnom obalom Korane, stazom po vrhu klisure, te se istim putem vratite natrag, odjednom će vam se sve to ukazati kao neodoljiva i savršena cjelina. Plitvička jezera kao takva komponirana su bez greške, to je priroda na prijelazu u čistu oduhovljenost.

I jer je, navodno, zima, na Plitvicama tih blagdanskih dana jedva koga ili nikoga. Pogotovo ne iz Zagreba. Ah, što ćemo. Nema diskača, nema striptiza, nema modne revije, sve sama gola priroda. Čast nam spašavaju Dalmatinci: Zadrani, nešto Splićana, čak neki Riječani: njima nije bilo teško potegnuti do tog čuda. Na Gornjim jezerima, gdje sada osim šuma vode i huja vjetra nema nikoga (a i medvjedi spavaju), susrećemo osamljenu i zadivljenu Japanku. Oduvijek sam govorio kako Plitvice na mnogim mjestima sliče starim japanskim ili kineskim crtežima te da bi Japanci njima bili posebno oduševljeni. Ta ljepota odgovarala bi njihovu tipu estetske osjetljivosti. Nisam pogriješio: ljeti ih ima već mnogo, a sad se, evo, zatekla i zimska gošća. Nema sumnje: Plitvice će sve više stjecati svjetski glas, ali to neće biti umijeće naše turističke promidžbe, nego će im svjetski glas donijeti upravo Japanci, koji takva mjesta kao neki tajni mig ili savjet preporučuju jedni drugima. I tako, ovaj feljton završavam kao kakav turistički propagator, ali ne bojte se, nije me potplatila uprava nacionalnog parka: kupilo me ono isto oduševljenje Milke Trnine i Srećka Albinija, ono isto hodočašće Lijepoj našoj koje je pokretalo i njih, pa, po što kupio, po to vam i prodajem.