Mizantropija i nježnost

Mizantropija i nježnost

Miljenko Jergović, Dvori od oraha, Durieux, Zagreb, 2003.

Neki kritičari ustvrdili su kako su Dvori od oraha konačan dokaz autorskoga sazrijevanja Miljenka Jergovića, djelo kojim on dokazuje ovladavanje zahtjevnom formom romana klasična narativnog utemeljenja. Međutim, Dvori od oraha, na generalnom planu narativne (makro)strukture, nipošto nisu klasičnonarativan roman. Jergoviću njima zadržava karakterističan, nazovimo ga bosansko-arhetipsko-mudronosni tip kazivanja kojim se legitimno nastavio na niz Andrić— Selimović— Aralica (uz dodatak iskustva latinoameričkog magijskog realizma i Danila Kiša), i to je vjerojatno ono što je zavelo spomenute kritičare. Međutim, generalni narativni plan ima izrazito (pro)modernističku inspiraciju.

Labavo povezane novele

Priča o trebinjsko-dubrovačkoj porodici Sikirić-Delavale, njezinim raznim odvojcima i (slučajnim) suputnicima, proteže se od 2002. u početnom poglavlju do 1904. u završnom (u jednoj od dugih retrospekcija dopire se i do završne trećine devetnaestog stoljeća), te pokriva raznolika zemljopisna područja, pri čemu je glavnina zbivanja smještena na bosanskohercegovačko i južnohrvatsko tlo. Jasni pokazatelj makrostrukturalnoga narativnog uporišta u modernističkom postupku jest vremenski i karakterizacijski diskontinuitet pripovijedanja, ili preciznije rečeno odsutnost vremenske i karakterizacijske kompaktnosti. Zapravo, strogo gledajući, Dvori od oraha i nisu roman u užem smislu, nego zbirka labavo povezanih novela čiji su protagonisti odabrani po nekom spontano-asocijativnom ključu, što opet upućuje na modernistička ishodišta, pri čemu bi kritičkiji čitatelj mogao prigovoriti da je izbor ’novelesknih’ protagonista zapravo plod posvemašnje autorove proizvoljnosti odnosno nedovoljne discipline u radu na tekstu, o čemu će jošbiti riječi.

Makrostrukturalno narativno ishodište romana u modernizmu dodatno je prisnaženo transparentno modernističkim postupkom obrnuta pripovjednog slijeda (roman otvara petnaesto, a zatvara prvo poglavlje), koji je vjerojatno nadahnut aktualnim filmskim obrtanjima fabularne kronologije u radovima poput Mementa Chrisa Nolana i Nepovratnog Gaspara Noéa. Jergovićeva namjera da poveže pojedinačne sudbine i presudna ili barem znakovita povijesna zbivanja može uputiti na jošjedan, ovaj put hrvatski film, na Koncert Branka Belana, klasično ostvarenje nacionalne kinematografije čija jedna (od dviju) fabularna linija prati aristokratsku obitelj od sarajevskog atentata do Drugog svjetskog rata.

Godine i Dvori

U romanu vrlo bitan motiv uloge slučajnosti u određivanju životnih putova i sudbina priziva jošjedan aktualni biser svjetskog filma, Magnoliju Paula Thomasa Andersona. Reklo bi se dakle da se znano Jergovićevo filmofilstvo jasno očituje u njegovu zadnjem uratku, no lako je moguće da mu je glavni orijentir ipak bilo jedno književno djelo, nimalo začuđujuće — modernističke provenijencije, a to je roman Godine Virginije Woolf. Velika Engleskinja u njemu prati jednu obitelj/porodicu u razdoblju od pedesetak godina, od 1880. do 1932, također postupkom naglih skokova u vremenskom kontinuitetu (svako je poglavlje, kao i u Jergovića, smješteno u više ili manje znakovitu godinu) i izmjenom pripovjednog interesa za protagoniste, a zanimljivo je da je i Woolf i Jergoviću temeljni protagonist, onaj oko kojeg se sve na neki način vrti, žena, kao što je srodna i temeljna ideja — djelovanja vremenskog tijeka na ljude, koja je uostalom kvintesencija ukupnog djela Virginije Woolf, ali zauzima zapaženo mjesto i u dosadašnjem Jergovićevu opusu.

Prednost Godina u odnosu na Dvore od oraha, mimo nedostižne stilske virtuoznosti Virginije Woolf, leži u većoj kompaktnosti cjeline odnosno odsutnosti izrazite proizvoljnosti pri izboru protagonista, a u odnosu spram samozadanih strukturalnih okvira. Jergovićje, istina, svoje protagoniste uspio plastičnije ocrtati, ali nije ih uspio uklopiti u uvjerljivije strukturalne okvire, što je autorici Gospođe Dalloway s lakoćom pošlo za rukom, među ostalim i zato što je likove odlučno podredila spomenutoj temeljenoj ideji djela o utjecaju protoka vremena na ljude.

Dekoncentriranost u pisanju

Drukčije rečeno, Virginia Woolf vješto je spojila modernističku poetiku i disciplinu žrtvujući elaboriranost likova, dok je Miljenko Jergovićnačelno srodan narativni koncept realizirao vrlo razbarušeno, žrtvujući narativnu cjelovitost ekspresivnim likovima, nerijetko posve proizvoljno uvedenima u narativ. Naravno, takav prosede može se tumačiti kao imanentan (opet modernističkoj) otvorenoj strukturi, no pritom bi ipak trebalo razlikovati otvorenu od proizvoljne strukture.

Jer Dvori od oraha u osnovi su (opsežan) roman cikličke strukture koji svoju otvorenost zadobiva strategijom lakšeg puta — mnogo je lakše sastaviti kvantitativno impresivnu cjelinu nizanjem međusobno gotovo neovisnih segmenata nego pomnim razvijanjem istih protagonista i istih temeljnih situacija čitavim djelom; mnogo je lakše napisati Dvore od oraha nego Anu Karenjinu. Osim toga, slaba povezanost poglavlja i dekoncentriranost u radu mogu dovesti do grešaka u dramaturško-karakterizacijskom kontinuitetu, kao što svjedoči Jergovićeva obrada lika Luke Sikirića, koji je u jednom poglavlju žestoki antistaljinist, što znači i politički angažiran, da bi veću sljedećem bio predstavljen kao posve apolitičan eskapist. Što pak reći za lik mladoga liječnika koji se u početnom poglavlju zove Vlaho Pešut, da bi u sljedećem iz čista mira postao Ares Vlahović. Jergovićbi se također morao pomnije pozabaviti faktografijom: čini se opravdanom dojmu znatne eruditske potkovanosti o povijesnim fragmentima kojima se bavi nikako ne može koristiti nazivanje Franje Josipa Prvog (i jedinog) Franjom Josipom Drugim.

Naturalizam i groteska

Dvori od oraha možda su najzanimljiviji po tome što prvi put sustavno predstavljaju mračnijega Jergovića. Dosad dominantno znan kao emotivno angažiran autor melankolična svjetonazora, čiji su radovi često bili ispunjeni nježnošću i krhkošću, Jergovićsad intenzivno pokazuje i svoju grublju stranu, snažan interes za naturalističko i groteskno.

Na djelu je zafranovićevska zaokupljenost smrću, nasiljem, seksom i psihičkim pomaknućima, pri čemu se autor ne ustručava eksplicitnijeg diskursa, dobivajući na autentičnosti i sugestivnosti. Beskompromisno mračni sastojci, koji otkrivaju i nezanemarivu dozu autorove mizantropije, a nažalost i mizoginije, dobro se i dojmljivo miješaju s ’klasičnim’, delikatnim Jergovićem.

Stoga, koliko god (opravdanih) prigovora uputili Dvorima od oraha, koliko god imali rezerve prema Jergovićevoj poprilično proračunatoj ambicioznosti (spilbergovski predvidljiva obrada vrućih tema poput ustaštva, četništva, ili stradanja Židova), koliko god u Jergovićevom ’arhetipsko-mudronosnom’ kazivanju bilo manirizma, koliko god živcirala njegova pubertetska opsjednutost puštanjem vjetrova tijekom cijelog romana, nedvojbeno je da on posjeduje onu razinu darovitosti koja mu omogućuje dojmljivost kreacije i zahvaljujući kojom se Dvori od oraha lakoćom smještaju među pet-šest najboljih hrvatskih proznih knjiga objavljenih prošle godine.

Osim toga, ako se Jergovićevoj ambicioznosti može prigovoriti određena proračunatost, ta ambicioznost, koja nijednoga trenutka ne zalazi u područje jalove pretencioznosti, otvara pitanja koja nikako ne bi trebalo zanemariti i otvara ih s nastojanjem slojevita sagledavanja. Ako se Jergovićtakvim nastojanjima ozbiljno posveti bježeći od lakih rješenja te ne povjeruje onima koji većdanas u njemu vide sjajna pisca, mogao bi doista izrasti u autora od formata.

Damir Radić