Vijenac 258

Naslovnica, Razgovor

Jadranka Kosor

Međugeneracijska solidarnost nije mirovina

Vlada će nastojati ostvariti ono što je obećavala, ono za što smo se zauzimali kao oporba i čime smo bili nezadovoljni sve vrijeme vladavine prošle vlasti, a to je vratiti braniteljima dostojanstvo koje im pripada. Mislim da je učinjeno mnogo pogrešaka u smislu da se diralo u ono što je ljudima najsvetije, a to je baš dostojanstvo. Tu nije bilo ni sluha ni takta, a usudila bih se reći ni znanja

Jadranka Kosor, potpredsjednica Vlade Republike Hrvatske na čelu Koordinacije za društvene djelatnosti i ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti

Međugeneracijska solidarnost nije mirovina

Vlada će nastojati ostvariti ono što je obećavala, ono za što smo se zauzimali kao oporba i čime smo bili nezadovoljni sve vrijeme vladavine prošle vlasti, a to je vratiti braniteljima dostojanstvo koje im pripada. Mislim da je učinjeno mnogo pogrešaka u smislu da se diralo u ono što je ljudima najsvetije, a to je baš dostojanstvo. Tu nije bilo ni sluha ni takta, a usudila bih se reći ni znanja

U naziv vašega ministarstva ušao je termin koji dosad nije upotrebljavan, a to je međugeneracijska solidarnost. Možete li nam objasniti značenje tog pojma u ovom konkretnom slučaju?

— Prvi put u Hrvatskoj je u naziv ministarstva ušao i pojam obitelji. Mislim da je to isto tako važno istaknuti. Osobno, smatram to vrlo važnim i mislim da je to i dobra poruka i jedan od putokaza ove Vlade i njezina programa. Na taj su način naznačeni prioriteti ove Vlade. Obitelji je dano posebno mjesto, što je osobito važno s obzirom na demografsku situaciju u Hrvatskoj. Ova Vlada diže demografski opstanak i razvitak hrvatskog naroda na razinu uistinu prvorazredna političkog pitanja, pitanja svih pitanja, pa čak i prvorazredna nacionalnog pitanja.

Što se tiče međugeneracijske solidarnosti, ona je jako povezana uz pojam obitelji i pripada ključnom segmentu rada ovoga ministarstva. Ideja koja nas je potaknula na naglašavanje ovog segmenta rada Ministarstva jest da pokušamo napraviti neke nove iskorake u Hrvatskoj.

Prije svega, ovaj će dio ministarstva u prvoj godini imati zadaću vrlo aktivnu implementaciju sporazuma s Hrvatskom strankom umirovljenika, znači provođenje svih dogovorenih ciljeva, odnosno poboljšanja standarda umirovljenika u Hrvatskoj. To se uglavnom odnosi na prvi mirovinski stup, koji se prema zakonu zasniva na načelu međugeneracijske solidarnosti. Uskoro će se napraviti zakoni koji moraju oživotvoriti taj sporazum, što znači uključiti stopu od šest posto u mirovinsku osnovicu, promijeniti način usklađivanja mirovina i napokon izraditi zakon koji bi onda proveo u djelo odluku Ustavnog suda.

Predložit ćemo projekte koji bi išli za tim da se poboljša standard i uvjeti života starijih, često nemoćnih i bolesnih ljudi u Hrvatskoj. Već sam započela razgovore s nizom udruga koje se bave pitanjima i problemima starijih. Nastojat ću da u tim projektima sudjeluju i mladi i stari.

Možete li nam opisati te projekte?

— Opisat ću nekoliko manjih projekata koji mi se čine relativno brzo izvedivi. Recimo, jedan od tih projekata zove se dnevni boravak za starije osobe, dakle upravo pomoć starijima prema načelu međugeneracijske solidarnosti. Brojne obitelji danas žive vrlo burno, mlađi rade i nemaju vremena brinuti se o starijima, očevima i majkama, djedovima i bakama, ali žele da oni ostanu unutar obitelji. No, ako je riječ o bolesnim i nemoćnim osobama, jasno je da se obitelj koja je cijeli dan izvan kuće ne može o njima brinuti. No, postoji model koji bismo pokušali oživjeti, a to je cjelodnevni boravak, dakle ustanove u kojima bi se preko dana brinulo o starijim ljudima, a navečer bi se oni vraćali u obitelji.

Drugim projektom omogućili bismo starijim ljudima, umirovljenicima, besplatne pravne savjete, ali i njih aktivno uključili u to. Stariji odvjetnici, pravnici i slična zanimanja, koji bi to željeli, mogli bi u tome sudjelovati uz pomoć mladih volontera. Jasno da u svemu tome država mora na neki način sudjelovati s novčanom potporom. To bi bili neki od tih malih projekata. Ima još mnogo zamisli, primjerice suradnja s udrugom koja se bavi palijativnom skrbi, s kojom sam već stupila u kontakt. Ta je udruga u nas u začecima, ali joj treba dati punu potporu. To su danas samo volonteri u Hrvatskoj, kojih ima nekoliko, a brinu se o vrlo teškim bolesnicima, pa i o umirućim ljudima.

Vrlo rado prihvatila sam razgovore i mislim da i tu vrstu skrbi treba uzeti u obzir i pomoći svima onima koji se u to žele uključiti. To je jedan od načina da pokažemo ne samo solidarnost nego i to kojem civilizacijskom krugu pripadamo.

Dakle, pojam međugeneracijske solidarnosti u imenu vašega ministarstva znatno nadilazi pitanje mirovine...

— Apsolutno. Mirovinama se u klasičnom smislu riječi ovo ministarstvo uopće neće baviti. Procijenili smo da mirovine, pogotovo druga dva stupa, idu uvijek uz rad i da ih tako treba i svrstati, dakle mirovine idu u Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva. Izdvajanja za mirovinu nešto su za što su ljudi cijeloga života odvajali novac i tu su mirovinu zapravo zaradili, i to ne spada u socijalu.

U kojim će konkretno slučajevima Vlada promijeniti odnos prema braniteljima? Gdje je u proteklom razdoblju, prema vašem mišljenju, bilo najviše problema?

— Vlada će nastojati ostvariti ono što je obećavala, ono za što smo se zauzimali kao oporba i čime smo bili nezadovoljni sve vrijeme vladavine prošle vlasti, a to je vratiti dostojanstvo ljudima koje im pripada. Nužno je mijenjati ozračje prema braniteljima. Oni nisu išli braniti domovinu da bi stekli neke povlastice. Bili su povrijeđeni kad ih se nazivalo povlastičarima. Kada su neka od njihovih prava oduzimana, odnosno kada su uskraćivana, onda je obrazloženje bilo da su to posebne beneficije i da ih treba izjednačiti s ostalim građanima. Oni uistinu 1991. nisu išli u rat vođeni idejom da će se jednog dana donijeti neki zakon koji bi im omogućio povoljniju kupnju automobila ili stambeni kredit, nego su išli zato što su mislili da treba ići braniti Hrvatsku. Napravila sam nekoliko poteza, odmah u početku, za koje mislim da su važni. Naoko su to sitnice, ali važne, jer mijenjaju odnos prema njima.

Kakvo Ministarstvo branitelja želite?

— Želim da Ministarstvo hrvatskih branitelja bude mjesto na kojem će se branitelj osjećati kao kod svoje kuće. Nekoliko sam puta i u mandatu prošloga ministra govorila u tom smislu da ministar hrvatskih branitelja mora biti branitelj hrvatskih branitelja, a ne netko tko je s druge strane.

Mislim da se s njima može realno razgovarati, i oni su duboko svjesni činjenice u kakvoj je teškoj financijskoj, gospodarskoj i socijalnoj situaciji naša država. Nitko od njih neće tražiti povećavanje prava, oni jednostavno žele partnerski odnos na koji imaju pravo, dakle mnogo razgovora i dogovora. Ono što mislim da je nužno mijenjati, i ono što sada pokušavam još na samu početku i pri ustroju Ministarstva radikalno mijenjati, jest odnos prema rješavanju njihovih problema. Taj je odnos okoštao i birokratiziran, mnogi ne uspijevaju doći do svojih prava, vrte se u krugu, a od jednih birokratskih vrata do drugih godinama se ništa ne događa. Normalno je da to frustrira svakoga od nas, osobito kada nas pet puta pošalju s istoga šaltera. Svatko od njih ima svoju priču, ali većina ih je prošla pakao u životu. Mislim da je vrlo nehumano slati ih na ista vrata dvadeset puta.

Predložila sam izmjene zakona za koje sam mislila da su nužne, kao ova da se brišu, držim, neustavne odredbe u zakonu prema kojima branitelji koji su u pritvoru ili na izdržavanju kazne dulje od šest mjeseci gube sva prava, ali prava gube ih i njihovi članovi obitelji. To za druge građane koji su osuđeni ne vrijedi, a posebnim Zakonom o braniteljima te restriktivne odredbe uvedene su samo za hrvatske branitelje.

Osim te odredbe, što još po vama treba hitno promijeniti prije izrade novoga zakona?

— Upravo sam potpisala izmjene pravilnika i izbacila obvezu testiranja branitelja oboljelih od posttraumatskoga stresnog poremećaja onim čuvenim testom MMPI-2. Mislim da ćemo brzo riješiti i status njegovateljica za najteže invalide, stopostotne invalide Domovinskoga rata.

Vi ste istodobno potpredsjednica Vlade i ministrica zadužena za tri važna područja. Kako uspijevate djelovati u dva ureda? Vodi li netko od državnih tajnika ili pomoćnika operativno u Ministarstvu vaše poslove?

— Od konstituiranja Sabora, odnosno imenovanja Vlade, sve poslove manje-više obavljam sama.

Za koja su područja zaduženi državni tajnici imenovani u vašem ministarstvu?

— Imamo dva državna tajnika, od kojih je jedan zadužen za obitelj, a drugi za pitanja branitelja.

Najavili ste ponovno vraćanje trogodišnjega dopusta za treće dijete. U javnosti su se pak već javile tvrdnje da rodilje trebaju veće naknade, a ne produljenje porodiljnoga dopusta...

— Naravno, nitko nije rekao da ne treba povećati porodiljne naknade. To nema veze jedno s drugim. Ono što smo najavili, to ćemo i ostvariti. Trogodišnji je dopust jedno, a visina naknada drugo. Neki sada tvrde da majkama trebaju i veće naknade, kao da mi to ne znamo. Mi smo najavili i obećali povećanje naknada, ali bi svi oni koji pokušavaju umanjiti značenje koraka Vlade u početku morali znati da se povećanje naknada može ostvariti samo pri donošenju Državnoga proračuna. Prema tome, to ćemo napraviti sada. kada budemo donosili proračun za 2004. godinu, jer se visina naknada regulira u Zakonu o provedbi Državnog proračuna.

Mnogo godina radili ste na HRT-u, točnije na Hrvatskom radiju. Teško se oteti dojmu da se nakon početka emitiranja Nove TV, a osobito nakon najave dolaska HRTL-a, program Hrvatske televizije sve više komercijalizira, odnosno, umjesto da javna televizija stvara kvalitetnu alternativu tim komercijalnim televizijama, program HTV-a počinje sve više sličiti njihovu...

— Do 23. studenog mogli smo razgovarati o toj temi, dok nisam postala potpredsjednica Vlade. Sada više ne mogu, niti želim komentirati program bilo kojega medija. Mogla bih to činiti kao privatna osoba, ali kao državna dužnosnica ne, zato što bi se to moglo protumačiti kao političko miješanje u program. Dakle, o programu ni riječi, ali o situaciji u samoj kući, budući da je HRT i dalje u vlasništvu Republike Hrvatske, mogu reći da je činjenica da je zakon koji je na snazi loš zakon. To je zakon koji je generirao mnoge probleme u toj kući i sigurno je da na temelju takva zakona ni odnosi u toj kući se ne mogu očekivati bolji nego što su to danas.

Moje je mišljenje da bi zakon trebalo što prije mijenjati, no to sada nije među prioritetima Vlade.

Bilo je pokušaja za vrijeme prošle vlasti da se privatizira Treći program Hrvatskog radija istodobno kada se pripremala privatizacija Trećeg program televizije, što je izazvalo ogorčenje i brojne prosvjede, i tada je to pitanje ostavljeno za poslije. S obzirom na vaš dosadašnji rad, ne sumnjam da ćete biti za njegovo očuvanje, ali vas moram pitati da potvrdite da Vlada neće predlagati zakone kojima bi se dovelo u pitanje postojanje Trećeg programa Hrvatskoga radija.

— Treći program Hrvatskoga radija je jedno od bogatstava koje je davno prešlo granice Hrvatskog radija. To je nacionalno bogatstvo koje treba očuvati.

U vlasništvu su države novine i »Vjesnik« tiskara. Imate li namjere privatizirati taj dnevnik ili će on i dalje ostati vlasništvo države?

— Nismo o tome razgovarali. Toliko nas je problema dočekalo da ne dižemo glavu od posla.

Prošla Vlada ostavila vam je jedan vrući kesten, a to je privatizacija »Slobodne Dalmacije«. Ona je svojedobno za vrijeme bivše vlasti bila dijelom privatizirana, a dionice je kupio gospodin Mate Vekić, kojemu nisu bila priznata nikakva prava. Uprkos tome, protekla je Vlada potkraj mandata odlučila privatizirati »Slobodnu Dalmaciju«...

— Mislim da je to bilo pogrešno vrijeme za donošenje takvih odluka.

Recite nam nešto o spajanju ministarstava koji su pod vašom koordinacijom, ponajprije tu mislim na Ministarstvo znanosti te Ministarstvo prosvjete i športa. Koji su bili motivi te odluke?

— Motiv cjelokupne odluke o smanjivanju broja ministarstava i težnje efikasnijoj, bržoj, čvršćoj, prodornijoj i odlučnijoj vladi isti je. Željeli smo postići veću koncentraciju na malom prostoru da bismo mogli efikasnije djelovati, željeli smo napraviti takvu vladu koja će uistinu moći djelovati kao tim u rješavanju svih problema, a ne vladu u kojoj će pojedina ministarstva biti male države za sebe koje će raditi kao otoci, izolirani od drugih. Tako je došlo i do ovog stanja.

Mi ćemo apsolutno morati raditi kao tim. Recimo, moje je ministarstvo jako naslonjeno i na ministarstvo gospodina Primorca. Moji projekti za obitelj, besplatni udžbenici za obitelj s troje i više djece i drugi moraju se naslanjati na njegov tim, dakle na rad ministarstva koje se brine o djeci, mladima, školovanju i obrazovanju. Mi moramo raditi zajedno. Takvih primjera ima mnogo. Ministarstva su se spajala, a ta su spajanja rađena logično da bi se postigla bolja učinkovitost i da bi se imao bolji pregled nad određenim područjima života. Budući da smo još u prvim danima, treba nam ostaviti nešto vremena, ponajprije da napravimo konačni i unutrašnji ustroj svih ministarstva.

Dočekali su vas veliki problemi u školstvu, osobito što se tiče udžbenika. Rad ministra prosvjete doživio je posebno loše ocjene. Što se na tom planu planira poduzeti?

— Mogu načelno reći da će se u tim našim pokušajima da uistinu napravimo neke iskorake za 21. stoljeće, za mlade ljude i za budućnost Hrvatske, napraviti sve da se djeca i mladi rasterete.

To je generacija 21. stoljeća i njima treba prilagoditi planove i programe.

Bivši ministar prosvjete išao je s projektom reforme školstva, devetogodišnjim obrazovanjem. Taj projekt nije bio prihvaćen u prošloj vlasti, pa se čini da je definitivno napušten. Hoće li Vlada ići s novim projektima reforme školstva?

— Pustila bih ipak ministra znanosti, prosvjete i športa da po tom pitanju izađe pred Vladu i u javnost sa svojim viđenjem. Mislim da je logično dati priliku resornom ministru da govori o programu koji će prihvatiti Vlada.

Objavili ste dvije knjige poezije, jednu knjigu koja je zasnovana na vašem novinarskom radu s hrvatskim braniteljima i jednu knjigu za djecu, koja je sada i u lektiri. Hoćete li imati više vremena za pisanje?

— Dugo nemam vremena za pisanje, ali to nije izgovor, to je naprosto stvar odluke. Kad god se sretnem s akademikom Dubravkom Jelčićem, on uvijek ponavlja istu rečenicu: Jadranka, pišete li? Upoznali smo se davnih godina, kada je on pisao doktorat o Josipu Kosoru. Ja sam tada već objavila neke priče u »Večernjem listu«, na natječaju za kratku priču, pa je tako on došao do mene. Budući da sam ja u rodu Josipu Kosoru, Jelčić je napisao bilješku u doktoratu o tome da su geni preskočili i da on vidi Kosorove gene kod mene. Napisao je da sam vrlo talentirana i ustrajava na tome da pišem, i to u kratkoj formi. Mislim da hodam po svijetu kao nosač kratkih priča. Imam barem desetak takvih projekata u glavi, no nije pravi izgovor da nemam vremena, nego nemam prave odluke da i dalje pišem.

Kad ste objavili prvu knjigu?

— Sa šesnaest godina. To je bila ta zbirka poezije. Zatim sam počela pisati priče za djecu, koje sam objavljivala na Radiju Zagreb. Zatim sam pisala kratke priče, od kojih su dvije objavljene u »Večernjem listu«, a jedna je ušla u najuži izbor za nagradu. Mnogo sam pisala za dječje časopise, osobito priče za djecu. Mislim da će doći vrijeme kada ću to skupiti. Rekla sam da ću kad-tad napisati knjigu o tome kako gledam politiku iznutra, novinarskim očima, i da će to biti bestseler kojim ću se obogatiti (smijeh)!

Razgovarao Zlatko Vidačković

Vijenac 258

258 - 22. siječnja 2004. | Arhiva

Klikni za povratak