Ludistički genij

Ludistički genij

Pas Fidelio eto već godinama čami u broširanim koricama umjesto da se nastani u nekom kazalištu lutaka, da potraži društvo među marionetama i kazališnim spravama i rekvizitima. Taj po mnogočemu sudeći pretenciozan pas tiho se zavukao među Pavlovićeve tanušne plakete, tako tanušne da im je bilo nemoguće na hrptu otisnuti naslov. Upravo zato jedva sam ga našao da bih ga ponovno pročitao za ovu prigodu

U bibliografijama knjiga Bore Pavlovića, kojih je mahom on jedini izvor podataka, obično se navodi da je 1950. zajedno je sa Zvonimirom Golobom i Zvonimirom Bajsićem napisao radiodramu Jarnović.

Čini se da je tekst zagubljen, a o izvedbi nema ozbiljnih svjedočanstava. Sve se svelo na predaju i autorovo posredno svjedočenje, no zahvaljujući Nikoli Vončini, našem najpouzdanijem istraživaču povijesti hrvatske radiodrame, uobičajeni podatak treba promijeniti, nadopuniti i objasniti.

Naime, 20. siječnja 1951, ne u radiodramskom programu, nego u sklopu emisije Iz glazbene prošlosti, emitiran je tekst Životna tragedija Ivana Mane Jarnovića, koju su doista napisali Boro Pavlović i Zvonimir Golob, dok je uloga redatelja bila povjerena Zvonimiru Bajsiću.

Kako znamo tko je i što je bio nadasve svestrani Boro Pavlović i kako očito nikoga još ne treba podsjećati ni na pjesnika Zvonimira Goloba, o ulozi radiodramskog autora i redatelja Zvonimira Bajsića može se reći da je jedan od glavnih koji su dali dušu hrvatskoj radiodrami.

To je jedino što znamo o njihovu zajedničkom radu o Ivanu Mani Jarnoviću, dok o nekim drugim vezama Bore Pavlovića s muzama kazališnih umjetnosti ne znamo ništa.

Okrenut potrebama djece

Dakle, uza sve naše sklonosti pjesničkim slobodama, očito je da podatak koji se do sada spominjao nema onu težinu koju je trebao imati, jer Životna tragedija Ivana Mane Jarnovića očito ne odgovara propozicijama dramskog žanra.

Doduše, Vončina me upozorio koliko se prisjeća da je Boro Pavlović, odnosno njegovi tekstovi, bili emitirani u dječjim radiodramskim emisijama koje je uređivao Dragutin Horkić, ugledni dječji pisac.

Ali opet ništa osim nejasna sjećanja. Pokušao sam o tome nešto čuti od D. Horkića. Doduše Horkić je siguran da je u više navrata emitirao rukoveti pjesama za djecu Bore Pavlovića... Dramskih se tekstova ne sjeća.

Dosta razloga za odustajanje, ali postojala je jedna uporišna točka, neću reći arhimedovska, ali o nju se moglo osloniti. Upozoravala je da je u tom segmentu svoga djela razigrani Boro Pavlović ipak najprije bio okrenut potrebama djece.

Krenuo sam u potragu, jer ono što mi je bilo od Pavlovićeva dramskog opusa dostupno, po mnogim značajkama najbliže je uzrastu kojem su bile namijenjene navedene emisije — njegova poezija za djecu.

Nedvojbeno je, uz brojne talente koji su krasili pero Bore Pavlovića, pjesnik je imao izraziti smisao za estradni nastup, privlačio ga je onaj drugi glas poezije o kojem je razmišljao T. S. Eliot.

Taj glas, koji nije prikazivački kao što bi priličilo potrebama dramske radnje, nego je bio pseudonarativan i diskurzivan, što je bilo očito čim smo pročitali nekoliko dijaloški obrađenih stihova u plaketi Pas Fidelio Bore Pavlovića.

Moglo bi se, ne bez ironije, reći da je onaj simpatični pudl s naslovne stranice plakete taj gospodin Fidelio, koji je na neki način i daleki kinološki nasljednik gornjogradskoga Leonea i njegova salonskog rezoniranja.

Dakle, kako mi ni o nekim drugim pokušajima Bore Pavlovića da svoju, po mnogim svojstvima performativu, pjesničku riječ vine na scenu nije bilo poznato ništa osim ove knjižice tiskane 1954, na čiji je sadržaj i sam autor gledao kao da i nije scenski, odnosno kazališni.

Stoga nam se valja usredotočiti na knjižicu Pas Fidelio i spomenuti da ga je sam autor podnaslovio poetska opereta.

Na naslovnici, oblikom karaterističnoj za gotovo sve knjižice izašle u pjesnikovu samizdatu, nalazi se fotografija crnoga pudla s naočalama na njuški i s lulom u gubici. Drži se vrlo engleski i ja bih se zakleo da bi upravo tako trebao vanjštinom izgledati pseći Daniil Harms.

Knjižica obaseže dva tiskarska arka, a pojavila se, kao što je u Pavlovićevu slučaju uobičajeno, u vlastitom izdanju.

Za kazalište lutaka, a ne za policu

Eto, još svega nekoliko mjeseci i od njezina izlaska na svijet minut će pola stoljeća. Pola stoljeća tijekom kojega ju je uzeo u ruke, a i to možda tek neki od ljubitelja Pavlovićeva ludističkog genija, ali ni takav, očito nije znao što da s njom uradi, kamo da je smjesti i kako da je shvati; u svakom slučaju bio je to dio koji se na neki način ipak razlikuje od postojeće predodžbe o pjesnikovu opusu.

Znam da se ni prije pola stoljeća, a ni ikada poslije, nije podigao zastor, da se nikada zbog Psa Fidelija nisu upalili reflektori, niti je kazališni službenik uz pomoć električne baterije vodio do njegova mjesta u kazališnoj dvorani okašnjela posjetitelja.

Sve to kazuje, nimalo patetično, da je eto i to jedna od brojnih sličnih, a ponekad i vrlo različitih knjižica što ih je objavio ovaj nerazumno podcijenjeni pjesnik.

Pas Fidelio eto već godinama čami u broširanim koricama umjesto da se nastani u nekom kazalištu lutaka, da potraži društvo među marionetama i kazališnim spravama i rekvizitima. Taj po mnogočemu sudeći pretenciozan pas tiho se zavukao među Pavlovićeve tanušne plakete, tako tanušne da im je bilo nemoguće na hrptu otisnuti naslov.

Upravo zato jedva sam ga našao da bih ga ponovno pročitao za ovu prigodu.

Koliko znam, ne postoji kritički prikaz ove plakete koju površni recenzenti nisu umjeli svrstati na njezino pravo mjesto, pa su se zadovoljili ostaviti je klasifikacijskom limbu.

Da bismo bili makar malo pravedni (ali i podjednako neodređeni), reći ćemo da je riječ o poetskom dramoletu, o jednom od brojnih pjesnikovih iskoraka (u stranu).

Počnimo opisom. Pas Fidelio ima oko tristo osamdeset stihova. U njemu igra šest osoba: to su: Gazda, Gospođa, pas Fidelio, dva foksterijera i Vatrogasac. Njima valja pribrojiti i nevidljiva speakera, koji pomaže u razvoju radnje, a ujedno je i parodija antičkoga kora, koji objašnjava što to čine prsti pseće Moire...

Ova poetska opereta ima samo jedan čin i četiri scene. Zbiva se u »interieuru osrednje blagovaone«, jasno građanske, ali kako to tada nije bilo oportuno naglasiti, preskočeno je, ali je i ovakva naznaka bila posve dostatna da se shvati kako je riječ o salonskoj psećoj burleski.

Fidelio je kućni ljubimac i posve je normalno da se ponaša kao razmaženko i da su ga njegove gazde takvim prihvaćale. No u kući s građanskim salonom pojavile su se iznenada neke nove okolnosti koje su u buržoaski mir unijele nespokoj, a u pseće srce nered, strah i neizvjesnost.

O svemu tom speaker nas na početku prve scene obavještava i tako se obznanjuje da je

»Bio jedamput u nas,

bio jedamputa pas

pas

imenom Fidelio

koji se sprijateljio

s telićem što se otelio

s oblakom što se bijelio

s vjetrićem

što se lelio« (str. 5)

Kada se potom digne zastor prisustvujemo razgovoru Gazde s psom Fideliom. Gazda mu upravo otkriva da se u kući nešto bitno promijenilo:

»...ali, razumijete,

rodilo se dijete,

cijenjeni

gospodin

Fidelio —« (str. 5)

Pas je uvrijeđen, jer došljak mijenja hijerarhiju u kući i tako on, iako ljubimac, postaje suvišan.

Oslanjajući se na skromno uporište u ironiji, pa čak i u cinizmu, Fidelio ironičnom intonacijom persiflira gazdi:

»’Cijenjeni gospodine Fidelio...’

Od tog sam se naslova ja,

gospodo (publici),

odavno odijelio.

‘Rodilo se dijete!’

Ma molim vas,

što ne kažete.

Pa ja to nisam želio!« (str. 6)

Gazda ga nagovara na odlazak iz kuće jer je u njoj odjednom postalo tijesno, ali Fidelio ga upozorava zna li uopće gazda što bi to značilo za njega, pa ga zabrinut pita:

»A gdje ću pronaći stan.

Sada još ovaj dan!

— To za mene znači objedu,

to za mene znači uvredu!

Kuda — i gdje se potucati

i gdje za ručak skucati,...« (str. 7)

Gazda mu prilazi ponizno; on doista razumije njegove probleme, ali ne odustaje, govoreći mu:

»Cijenjeni gospodin Fidelio,

uvaženi kućni gospodine

— pa to su takve godine.« (str. 7).

No dobri i vjerni Fidelio ne miri se s ljudskom nezahvalnošću, jer što je tek rođeno dijete spram etablirana kućnog ljubimca koji ih je toliko zadužio, da na kraju zbog njihove neuviđavnosti prijeti tužbom sudu ili Društvu pasa.

Speakerov glas potom obznanjuje što se zbilo s Fideliom:

»Te se tako rastužio

da se po sagu pružio

taj

vjerni pas Fidelio

koji se sprijateljio

s oblakom

što se lelio

s vjetrićem što se bijelio

s telićem

što se otelio

taj vjerni

pas

Fidelio.« (str. 8)

Druga scena. Interieur je isti. Ponovo se čuje glas speakera, a na sceni su nazočni Gazda i Fidelio.

Gazda ga podsjeća kako je bio odveć popustljiv prema Fideliju i predbacuje mu kako je on pak bezočno iskorištavao njihovu dobrotu i nije im ni u čemu pomagao. Nije odlazio ni po kruh, ni po mlijeko.

Fidelio sve te optužbe s indignacijom odbija i uskačući gazdi u riječ replicira:

»Ja nisam nikakvo kuče!

Slušajte,

dragi gazda,

molim vas jednom za vazda,

u vrtu da se za mene mala

mala kućica sazda...« (str. 11)

i nastavlja:

»Ili — dragi moj kum,

ovakav sporazum:

da ovdje mogu da spavam.

Te čaj.

I crna kava.

I inače služim vas

i danju

i noću badava.« (str. 11)

Na kraju oni se mire, a speaker konstatira:

»Te tako se prestao tužiti

i prestao gazdu ružiti...«str. 13)

Treća scena je izmijenjena: zbiva se na pločniku, na ulici pokraj ulične svetiljke. Dva foksterijera susreću Fidelija i pokazuju da im je poznato sve o novostima u njegovu domu:

Foksterijer I.:

»Pa šta je dragi Fidelio...

Pa kuda si se odselio?

Ili si gazdinstvo svoje

od njihovoga odijelio?« (str. 15)

a Fidelio mu otpovrgava:

»Zlo je, pa zlo je...

Rastave. Brojne su rastave.

A i onako nemaju kraja da s krajem sastave...

Vučem se niz kavanu...

tumaram po restoranu,

ugostiteljsku radnju

naiđem jedva zadnju...

Spirine, spirine, spirine...

Jedem sve što mi drugi

na prljavom pladnju baci...

Ostaci i prostaci...« (str. 15)

Foksterijeri su ga osvijestili i Fidelio im se zahvaljuje:

»Tako je! Hvala im lijepa

na njihovome čaju i kavi...

(psima:)

Hvala vam pasja braćo,

vi ste drugari pravi.

Doista mene

bubi

želudac

i zubi.

Srce! Ah. Duša. A! Živci!

A oni su zato krivci.

Idem do neurologa.

Još jednom hvala psići!

(Rukuju se.)

Psići! Sloga je sloga!« (str. 17)

U četvrtoj sceni biva jasno da je Fidelio i dalje u kući, ali da je odustao od pseće poniznosti i kada mu Gospođa spočitava da maže i pravi nered u stanu i vrtu odgovara (oštro): »Gospođo! Molim! Madame!

Za uvredu i za bijedu,

mene je lično stid,

mene je lično sram.

Evo, bolesnički list.

Mog srca — kardiogram!« (str. 20)

Gospođa gubi strpljenje i viče histerično:

»Vi ćete mene karati,

i bolesnim se pretvarati.

Marš! Na ulicu van.

Ovog istog hipa, odmah

napustite stan!« (str. 21.)

Fidelio se promijenio pa kao za sebe odgovara:

»Nemojte molim me dirati —

jer ću vam bome zasvirati.

I nemojte me napadati

jer ćete bome stradati.

Bez ugovora zar vi

Mislite sa mnom vladati.

’Fidelio! Valja se strpiti!’

Jer moram tepih krpiti.

Ili prašinu crpiti.

Fidelio! Cipele brisati.

Periku, ajde, šišati.

Otresi hajde, slamaricu.

Nered je u ormariću.’

Tako se neda ni disati.« (str. 21-22)

Tjera ga, ali Fidelio se brani, čak grize gazdaricu.

»Gorim sav u vrućici

U pasjoj i ljudskoj kućici« (str. 27)

Prijeti se što će sve napraviti, a onda šibicom pali papir.

Čuje se glas vatrogasca, koji dopire izvana:

»Nemojte se zakračunati,

jer ćete krivo računati,

jer ćemo brzo s vama,

na prečac izračunati.

Nemojte uzalud trčati.

Nemate nikuda nikamo

i nigdje se iskoprcati...

Vatrogasac:

»Fidelio!

Čujte! Otvorite!

Fidelio!

Čujte!

Vi! Vi! Gorite!

(Provaljuje u sobu)« (str. 27)

Fidelilo (na klaviru očajno):

»Neka se ova vatra

sred marionetskog teatra

lomačom mojom smatra.« (str. 28)

Gazda požuruje vatrogasca, a Fidelio koji se odlučio za patetični auto dafe izdušući nastavlja kao da mu je poznat Horacijev »exegi monumetum«:

»Nažalost, sve je kasno.

Ja umirem ožaren krasno.

I misao valja(na?) mi sine:

od fajanse tko je i gline,

nikada taj ne gine

U ovom vremenu burnu

kućicu minijaturnu

u svome pretvaram umu...«

Gazda (gledajući mrtvog Fidelija koji se rasplinjuje u dim):

»Klavir... A na njemu gore...

Sleđen i monumentalan

Fidelio...«

Gospođa:

»Još ćete reći:

bio je nezaboravan.«

Gazda (publici ozbiljno i svečano tužno):

»Vječan i slavan i valjan.« (str. 28-29)

Na kraju mogu, a zapravo moram podsjetiti.

Osobno smatram da je i Kralj Gordogan Radovana Ivšića također najprimjereniji kazalištu lutaka, baš kao i Kralj Ubu Alfreda Jarryja ili Maeterlinckova Modra ptica.

Ovdje sam još prije dvije godine govorio i o kazalištu marioneta za odrasle Dunje Robić. Pridružio im se i Boro Pavlović. Nimalo slučajno sve troje pripadaju istom književnom naraštaju i što se tiče brojnih literarnih okolnosti moglo bi se reći da su često dijelili pseću sudbinu koju ni u kojem slučaju ne možemo objasniti formom i sižejem pukog divertimenta...

Branimir Donat