Lucidni amalgam

Lucidni amalgam

Nakon poprilično razočaravajućega prošlogodišnjeg Down The Road, Van Morrison je ove jeseni iznenadio izvrsnim albumom, What’s Wrong With This Picture?, debijem na prestižnoj jazz-etiketi Blue Note. No, to ne znači da je legendarni kantautor, ovom prigodom, posegnuo za jazz-formatom, već da se još jednom vratio svojoj najuspješnijoj formuli iz posljednjega desetljeća — nenametljivoj mješavini soula, bluesa, folka i jazza. Iako su ti stilovi dominirali i čitavom njegovom, četiri desetljeća dugom karijerom, čini se da je Morrison tek u novije vrijeme iznašao njihov pravi omjer. Nevolja je u tome što je taj svoj lucidni amalgam, u posljednje vrijeme, sve češće razbijao nerazumljivo blijedim albumima, punim mrzovolje i prijezirna pogleda na svijet.

Ipak, stari majstor, trenutačno oslobođen svoje komplicirane osobnosti, pružio nam je, najnovijim opusom, mnogo razloga za uživanje. Njegov karakterističan i bogat vokal ovdje je popraćen iznimno autoritativnim interpretacijama i izvedbom vrsnih glazbenika. Već u naslovnoj kompoziciji, koja album otvara Morrisonovim razmišljanjima o promjenama koje donosi vrijeme, kroz zadimljeni ugođaj jazz-kluba, laganih swing pasaža gitare i gudače, probija se i filozofski smijeh.

Naklonost bluesu

Već u sljedećoj, Whinin’ Boy Moan, u jump’n’jive original ubacuje se sinkopirani ritam swinga. Naklonost bluesu Morrison potkrepljuje i daljim tijekom albuma, a posebno u razigranom rockabillyju skladbe Stop Drinking, zasnovanoj na Lightnin’ Hopkinsovoj You Better Wach Yourself.

Tipična Morrisonova skladba srednjega tempa — dopadljiva Evening in June, s lijepim solima puhača, prikladan je uvod u nekoliko sporijih, baladnih kompozicija, u kojima Morrison istražuje loše strane slave. Prva od njih, blues Too Many Myths, postavlja raspoloženje klasičnim barskim klavirom, a dodatno ga smekšava nježna, romantična Somerset, gdje se klavir i akustična gitara majstorski isprepleću s decentnim puhačima.

Jazz-gitara i ogulje Hammond dominiraju meditativnom Meaning of Loneliness, odom samoći u kojoj Morrison demonstrira svoju prepoznatljivu ulogu pjesnika-filozofa. Dio skladbi sporijeg tempa zaključuje Goldfish Bowl, dojmljiva početka trube i orgulja, u kojoj Morrison s podsmijehom promišlja o slavi (I don’t have no hit record / I don’t have no TV show / Tell me why should I have to live in this goldfish bowl?).

Završni dio albuma započinje optimističnom ljubavnom, Once In a Blue Moon, nastavlja laganom, jazzy, Saint James Infirmary, a potkraj posebno se ističe sjetni blues, Little Village, još jedno Morrisonovo remek-djelo, iznimno poetičnih stihova. Uz pratnju saksofona, flaute i mandoline, ta skladba donosi keltsku melodiju, česti zaštitni znak Morrisonovih pjesama.

Autoritet i sloboda zreloga autora i izvođača, kao i suvereno vladanje njemu bliskim stilovima, osnovno su obilježje albuma koji će se zasigurno svrstati u gornji dom opusa ovog iznimnog kantautora. Kamo li sreće da dobro raspoloženje malo potraje.

Velimir Cindrić