Lice i naličje demokracije
Hrvatski narod, kao jedan od tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine, posljednjih je godina suočen sa sustavnim potiskivanjem javne uporabe hrvatskog jezika u javnim ustanovama, od škola i državne uprave do medija. Kako je jezik temelj kulture i nacionalnog identiteta, hrvatske kulturne udruge u BiH, a ponajprije Matica hrvatska, digle su svoj glas kako bi se očuvao hrvatski jezik i kultura u Bosni i Hercegovini
Sljedeći broj časopisa Matice hrvatske Mostar »Motrišta« donijet će prijepise svih izlaganja održanih na iznimno važnom okruglom stolu o položaju hrvatskoga jezika, jezičnoj politici i budućnosti hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini održanog u Mostaru 17. listopada 2003, u organizaciji Ogranka Matice hrvatske Mostar, uz sudjelovanje Sveučilišta u Mostaru, Hrvatskoga društva za znanost i umjetnost, HKD Napredak i Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne te jezičnih stručnjaka, javnih, prosvjetnih i kulturnih djelatnika. Iskazajući potporu nastojanjima ogranaka Matice hrvatske u Bosni i Hercegovini za očuvanjem hrvatskog jezika u toj zemlji, »Vijenac« prenosi ključne teze koje su na tom važnom skupu izrekli Frano Ljubić, rektor Sveučilišta u Mostaru, prof. dr. fra Andrija Nikić, povjesničar, predsjednik podružnice HKD Napredak Mostar i Mladen Bevanda, predsjednik Hrvatskog društva za znanost i umjetnost.
Ravnopravnost na papiru
Frano Ljubić smatra da hrvatski narod i hrvatski jezik nisu u jednakopravnom položaju i poziciji s druga dva konstitutivna naroda i druga dva službena jezika u BiH, iako formalnopravno postoje ta ravnopravnost. »Stvarne i istinske ravnopravnosti i jednakopravnosti nema i sve su lošije pozicije i naroda i jezika u odnosu na ta dva druga naroda i jezika. Hrvati ne mogu ostvariti svoja ustavna prava na jednakopravnost ako im ta prava ne »odobre« Srbi u RS ili Bošnjaci u FBiH. S druge strane i Srbi i Bošnjaci mogu stvarno ostvarivati i uživati ta svoja prava i nitko im ih ne može uskratiti ili ih uvjetovati bilo čime. Hrvati su u BiH s toga stajališta jednostavno svedeni na položaj nacionalne manjine i u RS i u Federaciji BiH. Mogu sudjelovati u tijelima vlasti ako žele, ali ne mogu utjecati na rezultate glasovanja pa čak ni u slučajevima kad im se pokušavaju uskratiti temeljna ljudska prava pa i pravo obrazovanja na vlastitom jeziku u državnoj zajednici u kojoj su konstitutivni narod i u kojoj je hrvatski jezik jedan od tri službena jezika. Njihova je uloga nevažna, pojavljuju se kao statisti i samo mogu dati legitimitet formalnoj demokratskoj proceduri i demokratičnosti sustava koja prijeti nestanku naroda i jezika ako se nešto ne promijeni, ako se ne popravi položaj i pozicija i naroda i jezika. Poziciju naroda teško je popraviti u kratkom roku, jer se federalni i državni partneri neće složiti da se promijeni Daytonski sporazum i da se hrvatskom narodu daju jednaka prava i ovlasti kao i Srbima i Bošnjacima, da mogu sami odlučivati o svojoj sudbini u višenacionalnoj državnoj zajednici, a takvu promjenu Daytonskog sporazuma neće poduprijeti ni međunarodna zajednica niti će je ’nametnuti’ visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH. Za takvo nešto jednostavno trebati čekati bolja vremena, da i drugi shvate da bez toga nema trajna rješenja ni za koga i da se to može postići, a da se srpskom i bošnjačkom narodu nimalo ne umanje njihova prava i slobode. U takvoj bi situaciji dobili svi, dobila bi stabilna i sigurna budućnost višenacionalne državne zajednice u kojoj bi se svi osjećali svoji na svome, ni jedan narod ne bi bio favoriziran niti ugrožen i svi bi imali jednaka nacionalna i građanska prava.
Hrvatski jezik je, jednako kao i hrvatski narod, u neravnopravnu položaju u odnosu na druga dva službena jezika u BiH. Nema ga na novčanicama i prometnim dozvolama (a postoji srpski, iako nije službeni jezik u FBiH), nema ga u službenim dopisima, aktima i pečatima Federacije BiH niti je jednako kao bošnjački zastupljen u medijima i tiskovinama i sl.
Imamo razloga biti zabrinuti pogoršanjem stanja u svezi s pravom obrazovanja na hrvatskom jeziku, što je posljedica nametnutih rješenja najnovijim reformama osnovnog i srednjeg obrazovanja, a još više zbog mogućeg ugrožavanja pozicija hrvatskog jezika najavljenom reformom visokog obrazovanja. Reformom se osnovnog i srednjeg obrazovanja pokušava smanjiti broj škola i broj učenika koji će se moći školovati u svojoj zemlji na svom jeziku i ’sužava’« područje uporabe hrvatskog jezika, što nije dobro i ne može biti prihvatljivo bez obzira tko to zagovarao i s kakvim obrazloženjem pokušavao pravdati takve nakane. Jednaka je diskriminacija ne dopuštati drugima služiti se svojim jezikom kao i sprječavati bilo koji narod, pa tako i hrvatski, obrazovati se na vlastitom jeziku ili smanjivati te mogućnosti«, smatra Ljubić.
Zabranjene teme
Fra Andrija Nikić ističe zabranjivanje prepoznatljivih tema u Bosni i Hercegovini, preko radija, hrvatske Radio postaje Mostar, hrvatske TV Erotel i Hrvatskog radija Radio postaje Herceg-Bosne, te nacionalnih predznaka svim javnim medijima, što je ponovljeni udarac na nacionalni identitet Hrvata u toj pokrajini. »Pritisak na hrvatski jezik i proučavanje povijesnih razdoblja, osobito onih između 1918. i 1995, ima za cilj odnarođivanje mladih hrvatskih naraštaja u Bosni i Hercegovini. U nekim povijesnim udžbenicima, uz dijelove koji obrađuju hrvatske teme, stoji napomena: Sljedeći odlomak sadrži materijal čija istinitost nije utvrđena, ili koji može biti uvredljiv ili može navoditi na pogrešne zaključke. Ovaj materijal se trenutačno nalazi u procesu pregledanja. Cenzuriraju se najslavnije stranice i nacionalni vođe iz hrvatske prošlosti između 1918. i 1995. A ta prošlost govori nam o sadašnjosti, u kojoj valja odrediti ciljeve za budućnost i mogućnost za njihovo ostvarenje. Riječ je o strategiji i taktici hrvatske politike u Bosni i Hercegovini. U udžbeniku povijesti za VIII. razred osnovne škole, koja obrađuje razdoblje od 1918. do 1995. godine, bjelodan je primjer što se tada pripremalo, komu suprotstavljalo i što poduzelo za slobodu i dobrobit hrvatskoga naroda. Nažalost, zapadni protektori naroda u Bosni i Hercegovini hrvatskoj mladeži zabranjuju čitati, proučavati i naučiti stranice iz hrvatske povijesti i hrvatskog jezika. «
Fra Andrija Nikić poručuje: »Nemojte nam zabranjivati upoznavanje istine o samima sebi i našoj prošlosti. Povijest je bitan uvjet narodne, rodoljubne, političke, kulturne i društvene svijesti i savjesti. Ona je vjerna saveznica u narodnoj borbi za očuvanje slobode, ako sloboda postoji, ali isto tako i nužna u radu za ostvarenje slobode, koja još nije izvojevana. Na prošlosti hrvatski narod gradi budućnost. Narodna povijest u svoj svojoj širini jedno je od najmoćnijih sredstava kojima se podupire narodna snaga i narod čini sposobnim za žrtve i napore za kulturna, društvena i državna ostvarenja. Ako dopustimo da nas poruka o nezaboravljanju prošlosti pouči i ako je čujemo, shvatit ćemo, na kraju krajeva, da je sjećanje na Vukovar i ostala stradanja naša obveza prema nama samima, obveza prema čitavom čovječanstvu, obveza prema čovječnosti i prije svega obveza prema Bogu u čovjeku.«
Diskriminacija
Mladen Bevanda pita se da li je zaista normalno, moguće, da je suveren, konstitutivan, starosjedilački narod primoran uporno tražiti, zahtijevati ono što mu po ustavu, zakonima i međunarodnim konvencijama, deklaracijama, sporazumima pripada, što je njegovo temeljno i neotuđivo pravo? »Ovakva bi rasprava bila apsurdna, nezamisliva u zapadnoeuropskim zemljama, jer kako bi bilo da na primjer Valonci, Flamanci, Katalonci, Baski, ili bilo koji drugi suvereni narod, postavljaju pitanja koja Hrvati u BiH još moraju stavljati na dnevni red. Nastava se na materinskom jeziku naprosto podrazumijeva, to nije uopće upitno. Ono što je u Europi sveto, zajamčeno, što se i ne dovodi u pitanje ovdje se na tendenciozan način i voluntaristički pokušava ugroziti, gaziti, poništavati. Na kojemu će se jeziku obrazovati hrvatska djeca ne može ovisiti o volji nekog činovnika međunarodne zajednice. Zar se u višenacionalnoj zajednici treba odnositi neprijateljski naspram nacionalnog? Zar sve zlo treba tražiti u nacionalnoj pripadnosti ljudi? Bilo bi mnogo djelotvornije i za ovu zajednicu konstruktivnije potražiti uzroke naših nevolja na drugim stranama. Nacionalna pripadnost kao takva nije krivac za katastrofalnu socijalnu, ekonomsku, političku i ukupnu situaciju u BiH. Nacionalno pitanje još nije riješeno na pravedan način! Treba konačno reći da težnja naroda za pravom na jezik, nastavu na svom jeziku, na nastavne sadržaje, kulturni identitet i sl. nije nikako nacionalizam, ni šovinizam. Španjolci imaju parolu: Španjolska s pravdom; Španjolska svih nas.« Ovakvo ili slično geslo prijeko je potrebno narodima i građanima BiH. Pozitivni stavovi prema susjedima, drugima, neće se graditi prisilom, lažnim parolama, demagoškim frazama (obmanama), unitarizacijom. Također, ni na potiranju razlika, na omalovažavanju i demoniziranju nacionalnoga, brisanju identiteta. Ne treba zazirati, ustručavati se, osjećati neugodnost od otvorenog razgovora o razlikama — etničkim, kulturnim, jezičnim, vjerskim. To je realnost, zanemarivanje ili ignoriranje stvara zazor, nepovjerenje. U školi, na svim stupnjevima, treba učiti, upoznati onoga drugog, drukčijeg, imajući pritom u vidu da su razlike posve prirodne, da se svoje ime nosi bez stida, da onaj drukčiji nije manje vrijedan i sl. Riječju, razvijati pozitivna stajališta prema svojim susjedima i zajednici u kojoj se živi, a ne stvarati sliku o drugim narodima na iskrivljenoj crno-bijeloj matrici, na iskrivljenoj paradigmi Drugog svjetskog rata, punoj predrasuda, stereotipa o pojedinom narodu.
Svaki čovjek pripada nekoj naciji, kulturi, ima svoj identitet, svjetonazor i ne treba ga zbog toga osuđivati, diskriminirati. U Preporukama Međunarodnog kongresa o planiranju i upravljanju razvojem obrazovanja, održan u Mexico Cityju 1990. utvrđeno je »pravo na protest protiv svakog oblika ugrožavanja svojih zakonskih prava i sloboda«. Opasno je stoga ono mišljenje koje sprečava, pa čak i kažnjava, progoni, ono drukčije. To je onda sloboda za istomišljenike, za privilegirane, za silu, moć.
Umjesto programa i projekta Protiv volje naroda međunarodna zajednica i javnost trebaju promicati načela Za, za afirmaciju razlika, identiteta, za primjenu europskih standarda, konvencija i deklaracija, za BiH s pravdom i svih njezinih naroda i građana. Pored Matice i drugi stogodišnjaci hrvatskoga naroda u BiH — Napredak, Sveučilište, kao i oni mnogo mlađi — Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost, Društvo književnika i drugi subjekti trebaju otvoreno, argumentirano prosvjedovati protiv svakog oblika i pokušaja ugrožavanja hrvatskog jezika i hrvatskoga povijesnog znakovlja.
Predstavnici hrvatskog naroda u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti imaju obvezu boriti se svim demokratskim sredstvima protiv ovih apsurdnih i nedemokratskih pojava i upoznati europske zemlje i europske asocijacije, vladine i nevladine udruge sa svim onim što se ovdje poduzima u suprotnosti s europskim standardima, konvencijama, deklaracijama i sl. Također nužno je o ovim pojavama upoznati i Hrvatski sabor, a osobito Hrvatski svjetski kongres. Roditelji, učenici, kao i javnost, moraju biti obaviješteni razumljivo i stručno i neposredno odlučivati na kojem će jeziku njihova djeca slušati nastavu, koju će školu pohađati. Vrijeme je zaustaviti ovu kampanju, gdje se pod optužbom za tobož segregaciju želi provesti diskriminacija, oduzeti pravo Hrvatima na jezik, na svoje škole, programske sadržaje. «
Zaključci skupa
Podsjetimo, na kraju, na zaključke ovog skupa, koji mogu služiti kao temelj budućega djelovanja hrvatskih kulturnih udruga u BiH na očuvanju hrvatskog jezika kao ključnog elementa nacionalne kulture i identiteta.
U dobroj vjeri da će svojim prosudbama i stavovima pridonijeti boljem razumijevanju, njegovanju i razvoju hrvatskoga jezika, sudionici okruglog stola donose ove zaključke:
Jezik, kao temelj narodnog identiteta, trajno je dobro kojemu se nužno pridaje osobita znanstvena pozornost u svrhu stjecanja novih spoznaja o biti nacionalne kulture. Službeni naziv jezika kojim se služe Hrvati u Bosni i Hercegovini hrvatski je jezik, a Hrvati u Bosni i Hercegovini prihvaćaju, njeguju i razvijaju jedinstven hrvatski književni jezični standard. Pismo kojim se služe Hrvati je latinica, a preporuča se izučavanje jezičnoga nasljeđa kao dijela hrvatskoga kulturnoga identiteta u Bosni i Hercegovini.
Nastava u školama i na sveučilištima, na prostorima gdje žive Hrvati, izvodi se sukladno programima na hrvatskom jeziku, a u javnim ustanovama, medijima i nakladništvu nužno je poštivanje jezične norme hrvatskoga književnog jezika sukladno ustavima i zakonima u Bosni i Hercegovini.
Uviđajući da je u Bosni i Hercegovini na djelu potiskivanje službene i javne uporabe hrvatskoga jezika u prosvjeti, administraciji, medijima i drugim javnim ustanovama, odlučno se protivimo prikrivenim i otvorenim pokušajima unitarizacije u jezičnoj politici i pokušaju stvaranja novog općedržavnog jezika pod bilo kojim nazivom.
U svrhu promicanja hrvatskoga jezika, kao i zaštite od svih vrsta ugrožavanja, sudionici okrugloga stola traže od stručnih, znanstvenih, nakladničkih i drugih ustanova koje se bave pitanjima hrvatskoga jezika: promicanje hrvatskoga književnog jezika u Bosni i Hercegovini uz primjenu pozitivnih dostignuća lingvistike u nas i u svijetu; djelovanje na razvijanju znanstvenih temelja književnojezične politike i davanje prijedloga o primjeni hrvatskoga standardnog jezika u Bosni i Hercegovini; djelovanje na podizanju i jačanju stručnosti kroatista u Bosni i Hercegovini; pružanje svih vrsta stručne pomoći prosvjetnim, kulturnim i javnim ustanovama u širenju hrvatske jezične kulture; — ostvarivanje suradnje sa srodnim znanstvenim i drugim ustanovama u zemlji i inozemstvu; u svrhu njegovanja i razvijanja hrvatskoga jezika okupljati stručnjake i znanstvenike, definirati organizacijske oblike, promicati i vrednovati znanstvenoistraživački rad, podizati razine kroatističkog obrazovanja i jezične kulture u prosvjeti, medijima i državnoj administraciji te ostalim javnim ustanovama.
Priredio Zlatko Vidačković
Klikni za povratak