Korifeji pravoga jazza

Korifeji pravoga jazza

World’s Greatest Jazzband of Bob Haggart & Yank Lawson, Bellaphon

Osamdesetih godina prošlog stoljeća europska je jazz-scena već dobrano vrvjela pretežito drugorazrednim fuzijskim i free-jazz sastavima, dok se u to doba u Sjedinjenim Državama o takvim stilskim pojavama moglo tek sporadično govoriti. No i tamo je bilo naznaka pojavnosti nekih novih koncepcija, koje su mogle mirisati na drastičnije promjene, koje se srećom ipak nisu dogodile. I baš u jednom takvu trenutku dvojica su veterana tradicionalnoga jazza, legendarni kontrabasist Bob Haggart i član nekad glasovita orkestra Boba Crosbyja, trubač Yank Lawson, odlučila osnovati ansambl The World’s Greatest Jazzband. Uz neprijeporne kvalitete njih, već tada ne više mlađahnih korifeja, bila je jasna i njihova misao vodilja: pokazati nadolazećim modernistima da pravi, istinski jazz i swing i u tim novim kretanjima imaju svoje neprijeporno mjesto te omogućiti mlađim generacijama slušatelja širi raspon stilskog izbora.

U situaciji kad se i s onu stranu Atlantika već činilo da tradicionalni jazz i nema bogznakakve perspektive, suvišno je i danas naglašavati da su Haggart i Lawson te njihovi suradnici istomišljenici imali pravo. Dokazuje to i jedno od posljednjih izdanja tog ansambla, njegov europski diskografski prvenac, ostvaren u glasovitom njemačkom tonskom studiju Bauer.

Dvodjelni programski koncept

Snimajući taj disk Haggart i Lawson odlučiše se za nešto drukčiji programski koncept, koji bismo mogli podijeliti u dva dijela. U prvom, sastavljenu od šest izvedbi, predstavljaju se pojedini solisti »najotmjenijeg svjetskog jazzbanda«, pa tako u izvedbama skladbi I Can’t Give ou Anything But Love upoznajemo vrsnog klarinetista Abe Mosta, u Midnight Sun pijanista Lou Steina, u Diane tenor-saksofonista Eddieja Millera, u 42nd Street trombonista Boba Havensa, u Sometimes sordinirana trubača Yanka Lawsona, a u Lonsome gitarista i vokalista Martyja Grosza.

Drugi dio programa diska započinje izvedbom legendarne teme kontrabasista Boba Haggarta Big Noice From Vinetka napisane samo za kontrabas i fućkanje autora te bubnjeve jednog od najbržih predstavnika tradicionalnoga jazza Nicka Fatoola, koji ni ovom prigodom nije mimoišao originalnu zamisao autora da dio svoga sola odsvira palicama po strunama kontrabasa. Slijede potom još četiri klasična jazz-standarda: Squeeze Me, At The Jazz Band Ball, St. Louis Blues i Jazz Me Blues, u izvedbama kojih ansambl nastupa kompletan, demonstrirajući visoku razinu izvođenja moderniziranog dixielanda na granici Chicago-stila sa zapaženim individualnim i kolektivnim improvizacijama spomenutih puhača uz pratnju izvrsne ritam-sekcije.

Ansambl The World’s Greatest Jazzband, poznat i po izvođenju božićnih pjesama u stilu tradicionalnoga jazza, iako u tom sastavu više ne postoji, ostaje u novijoj povijesti jazza zabilježen kao jedan od najboljih sastava takva tipa stilskog izvođenja.

Mladen Mazur