Izuzetna donacija

Izuzetna donacija

Kompletna donacija Kabinetu grafike vrlo bi skoro trebala završiti kao poseban multimedijalni kompaktni disk

U povodu prve obljetnice smrti Ivana Lovrenčića u zagrebačkom je Kabinetu grafike HAZU bila otvorena izložba u kojoj je predstavljen dio iz donacije koju je Lovrenčić prije gotovo šest godina darovao Kabinetu. Riječ je o donaciji koja broji otprilike tri stotine radova iz iznimno bogata grafičkog i crtačkog opusa. Izbor od osamdesetak crteža za ovu izložbu crteža napravila je Ružica Pepelko, a crteži su nastajali tijekom četiri desetljeća Lovrenčićeva stvaranja, od 1956. do 1998. godine.

Iznimni crtački opus Ivana Lovrenčića, koji je umjetnost učio kod Omera Mujadžića, Krste Hegedušića, Ljube Babića i Tomislava Krizmana, već nam od tih ranih djela iz druge polovice pedesetih pokazuje kako mu je crta osnovni oblikovni element. Portreti su to u ugljenu, različite Djevojke s maramama, Dijete koje sjedi... Osim tih radova u izboru iz donacije predstavljeni su još i ciklusi poput radova s motivima iz djetinjstva iz šezdesetih te ciklusi Maškara iz sedamdesetih godina, Smrt ptice iz 1976, Jabuka i ugasla svijeća iz 1978. godine, dio ciklusa Iz Domovinskog rata iz 1992.

Mudro se pobrinuvši za svoju ostavštinu, svjestan svojega mjesta u hrvatskoj umjetnosti, Lovrenčić je osim Kabinetu grafike HAZU, dio svojih radova udijelio zagrebačkoj Modernoj galeriji, Grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice, a u rodnom mu Svetom Križu Začretju otvorena je galerija koja nosi njegovo ime. Izložba dijela donacije crteža u Kabinetu grafike trebala je biti organizirana, kako je s Lovrenčićem bilo planirano, još za njegova života. Samo otvaranje izložbe prošlo je uz izvedbu Bachove Sarabande maestra Valtera Dešpalja kao posmrtnoga dara velikog glazbenika velikom likovnjaku.

Što sve stoji u Lovrenčićevoj donaciji Kabinetu grafike? Osim navedenih radova iz pojedinih ciklusa, Lovrenčić je Kabinetu donirao i antologijske primjere poput Djevojka s maramom iz 1956, Portret žene iz 1957, Dijete i ptica iz 1959, Dijete koje sjedi iz iste godine te Igra mladenke iz sredine šezdesetih. Lovrenčićev potez, toliko razvidan u svakom njegovu crtežu, u veoma nadahnutu tekstu Nostalgija za Lovrenčićem Željke Čorak iz predgovora izložbe, postaje glazba sama po sebi, crtež iz kojega je moguće izvući glazbene partiture. Melodioznost crte koja vibrira i putuje prostorom bijeloga papira pokazuje crtačko majstorstvo i osobit senzibilitet autora kojemu nije strana ni idila, sjeta ili religija, ali ni strahote nedavne povijesti ni erotičnost koje se dotiče u nekim kasnijih radovima. Kako je prolazilo vrijeme Lovrenčić je u svoje crteže polako uhljebljivao boju, vodenu boju čija je transparentnost uz specifičan i vrlo prepoznatljiv crtež postala toliko Lovrenčićeva. Preljevi boja preko crteža Lovrenčićevih likova, flore ili faune, kukuruza ili pijetlova, iskazuju njegovu neposrednost i jednostavnost. Njegovo miješanje i pomicanje planova, začudne perspektive kojima se služi te dosljednost u crtanju od šezdesetih pa do smrti također su dokaz velike likovne osobnosti. Lovrenčićeve se crte i linije tu i tamo pretvaraju u dojmljive crne mrlje koje odišu snažnom energijom i uz boju zapravo postaju kombinacije crteža i slike. Prema Željki Čorak Lovrenčićev svemoćan crtež stoji na granicama gdje se dodiruju mediji, slike, riječi i zvuka. Podsjetimo samo da je Đavlom u selu 1997. oslikao zastor u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu te ilustrirao brojne knjige naših autora poput Krleže, Cesarića, Tadijanovića ili I. G. Kovačića.

Kompletna donacija Kabinetu grafike vrlo bi skoro trebala završiti kao poseban multimedijalni kompaktni disk u pripravi ravnateljice Kabineta Slavice Marković, Ružice Pepelko, kustosice izložbe, Gabrijela Leškovića i Tanje Lisec, na kojem će se u potpunosti reproducirati i katalogizirati ova djela i u kojem će se osim videozapisa koje je ustupila Hrvatska televizija te dokumentarističkih fotografija naći i opsežna Lovrenčićeva biografija uz izbor iz kritika koje su desetljećima pisali Veselko Tenžera, Luko Paljetak, Željka Čorak, Marina Baričević i drugi.

Marko Kružić