Iako plešem, jesam

Iako plešem, jesam

Umjesto plesnih radova, gledamo četiri potrage za vlastitim osobnostima, četiri kratka fluidna portreta

Uobičajeno je da plesači repertoarnih grupa, nadahnuti (ili zamoreni) radom s koreografima krenu u traženje vlastitoga plesnog izraza. Takve predstave, sastavljene od više kratkih radova i uz minimalna scenska pomagala, najčešće su pravo osvježenje. 5 do 12, predstava koju su priredili plesači Zagrebačkog plesnog ansambla — Andreja Široki, Zrinka Lukčec, Ognjen Vučinić i Ana Krajtmajer te gošća Nensi Lazić (premijerno izvedena u Kazalištu Vidra 22. prosinca), upravo je takva. Izravna, inovativna i komunikativna.

Forma kojom se 5 do 12 bavi je solo, a Široki, Lukčec, Vučinić i Krajtmajer izvođači su i autori svojih radova. Svi oni odlučili su se za dekonstrukciju plesne magije, kao i ironični stav prema plesnom virtuozitetu. Umjesto plesnih radova, gledamo četiri potrage za vlastitim osobnostima, četiri kratka fluidna portreta. Mlade autore ne zanima proizvodnja plesa, nego definiranje vlastitog identiteta unutar trenirana i time uvjetovana plesačkog tijela. Umjesto Plešem, dakle jesam, plesači ZPA kažu — Iako plešem, ja ipak jesam.

Andreja Široki otišla je najdalje u ovom smjeru. U performansu Mojih 5 minuta slave plesačica potpuno odustaje od plesa. Na sceni je nekoliko mikrofona, no umjesto očekivana verbalnog izraza — njezina glasa, na sceni čujemo tijelo: rad nogu, zvuk kože, rad srca, disanje. Slušamo i ono nečujno — njezine misli. Taj rad posebno mi je zanimljiv kao vrlo jasna pobuna protiv marginalizacije plesnih tijela kao nijemih. Široki zahtijeva svoje pravo glasa, ne izdajući svoj plesački identitet prelaskom u verbalno, nego upućujući na jedan drugi, nejasniji i zahtjevniji glas — glas tijela.

Otvaranje pukotine

Zrinka Lukčec predstavila se kao autorica sola Devided. Kao ni Andreju Široki, Lukčecovu ne zanima demonstracija plesnih sposobnosti, nego razvijanje vlastite tjelesne logike. Ona se kreće, potpuno uronjena u pokret, nenametljivo, suptilno. Lukčecova uspijeva jednostavnom frazom osvojiti prostor i držati napetost. Laganim njihanjem ulazi u prostor i razvija decentnu koreografiju. Slijede ponavljanja, u kojima ona sve više pripušta svoju privatnost, vlastite nesigurnosti i realne situacije iz plesne dvorane. Onu razinu sebe koja je iza plesačke izvedbe. Tako otvara pukotinu između scenskog i privatnog, da bi u posljednjem ponavljanju pomirila to dvoje u jednostavnom kretanju koreografijom, bez dinamike, bez popratne glazbe i interpretacije. Dramaturški savjetnik Ozren Prohić i autorica Zrinka Lukčec uspjeli su ostvariti čistu, zaokruženu cjelinu, koja drži pozornost i nosi profinjenom plesačkom snagom autorice.

Ognjen Vučinić u Jel’ jedan il’ tri kreće se od pokreta k tekstu. Između plesnog i mimskog izraza, a na tragu nizozemske škole improvizacije, on se svojim plesom zabavlja i povremeno do apsurda banalizira plesačku formu. Strukturu svoga sola Vučinić gradi od niza gesti i pozicija, da bi razvio slojevitiju, zgusnutiju koreografiju, varirajući od zaigranosti do ozbiljnosti. Kako autor poistovjećuje tijek pokreta s tijekom teksta, ostaje nejasno zašto koristi snimkom vlastita glasa, a ne živom izvedbom, čime bi se više potencirala paralelnost dva medija. No, unatoč toj neodlučnosti, Jel’ jedan il’ tri duhovit je, zabavan i odlično izveden rad.

Dojmljiva osobnost

Najjednostavniju formu izabrala je Ana Krajtmajer, varirajući jednu plesnu frazu u dinamici, brzini, fokusu i prostornosti. Pitanje koje time postavlja jest, ostaje li bit ista ako se promijene uvjeti izvedbe ili se mijenja samo gledateljska prercpcija. Isto kao i u Lukčecove i Vučinića, njezina koreografija kreće iz njezina tijela, spontanim, gotovo improvizatorskim tijekom i afirmirajući snažnu osobnost autorice.

Potpuno drukčijom poetikom predstavila se Nensi Lazić uz pomoć plesačice Darije Doždor. Sreća je vodeni pištoj originalan je, vizualno dojmljiv i autorski vrlo zanimljiv rad. Za razliku od ostalih, kojima je vlastita tjelesna logika temelj izraza i osnovno mjesto interesa, Nensi Lazić kreće u mnogo veći rizik, reducirajući pokrete na gotovo jedva pokretne slike. Vrlo promišljena uporaba vremena omogućuje dovoljno dugo trajanje. Time autorica uspijeva stvoriti snovitu i poetičnu atmosferu. Najzanimljivija je završna slika u kojoj plesačica, nakon neprekidna namakanja glave u lavor s vodom, kreće u ples. No taj je ples usporen na niz minimalnih pokreta, poput niza filmskih sličica. Percepcija vremena i pokreta potpuno je promijenjena. Minijaturni pomaci pozivaju gledatelja na pomno promatranje (gotovo na sudjelovanje) i ogoljuju plesačicu, koja lišena sigurnosti plesačke snage i virtuoznosti otkriva svoj intimni, zaštićen prostor tijela.

Uz suradnju dramaturga Saše Božića i dizajnera svjetla Branka Cvjetičanina, autorsko-plesačka ekipa 5 do 12 ponudio je predstavu koju svakako treba pogledati.

Iva Nerina Sibila