Grafike i merlot

Grafike i merlot

Ivan Picelj, Grafični opus 1957-2003, Ljubljana, Mednarodni grafični likovni centar u suradnji s Galerijom Rigo, Novigrad, 24. listopada-21. prosinca 2003.

Na zagrebačkom sam Glavnom kolodvoru sjeo na vlak. Bilo je prekrasno, sunčano jutro. Otprilike pola deset, četvrti studenoga. Put me namjerio u Ljubljanu, pogledati izložbu grafičkog opusa Ivana Picelja u Mežunarodnom grafičkom likovnom centru koja je bila otvorena desetak dana prije. Ljubljanski centar vrlo često organizira razgovore s umjetnicima čiju izložbu postavljaju pa se tako toga dana događao javni pogovor Ivana Piclja in Braneta Koviča. Kompozicija vlaka bila je iznenađujuće ugodna, otvorenoga tipa, bez dosadnih odjeljaka u kojima se nadate da vam se, kao suputnici, neće pridružiti kojekakvi gnjavatori zbog kojih putovanje uglavnom prestojite u hodniku. Sjedišta su bila postavljena u tri reda, jedan plus dva. Sjeo sam pored prozora. Zaprešić, Dobova, Zidani Most, Ljubljana. Na ljubljanskom kolodvoru uzimam gradski program za studeni. Tindersticksi su 22. u Cankarjevu domu! Kratka šetnja do centra, Prešernov trg, Tromostovje i Plečnik, Mestni trg i Robbina fontana. Kavana Minimal na Trgu tog se dana besprijekorno uklopila u atmosferu. Horizontale i vertikale... I bjelina. Kava s mlijekom i piće. Vrijeme ručka, Šestica, gulaš i zemlknedli.

U Tivolskom gradu

Razgovor je bio najavljen u pet sati i nije mi se žurilo. Doduše, već sam oko četiri bio pred prekrasnim Tivolskim gradom, dvorcem u kojem se smjestio Međunarodni grafički likovni centar, nezavisna kulturna institucija koja se već desetljećima bavi grafikom, organizira svjetski poznati i priznati bijenale, brojne vrlo kvalitetne izložbe, raznolike radionice i komorne koncerte. Vrata su bila otvorena, ali me obuzeo čudan dojam, kao da nikoga nema. Pričekao sam još koju minutu na drvenoj klupici u prekrasno uređenu parku. Kako sam unaprijed imao dogovoren sastanak sa Lili Šturm, gospođom zaduženom za odnose s javnošću u MGLC-u, krenuo sam u potragu. Portira u prizemlju nema, na vratima na prvom katu, gdje se ulazi u prostor za održavanje izložbi, pisalo je Ne ulaziti! Alarm! Na drugom pak katu uredske su prostorije. Kucam i ulazim, upoznajem se sa Lili s kojom sam se dopisivao elektroničkom poštom. Kavica i kolačići, vrlo ugodan razgovor o kulturnim događanjima u Ljubljani i Zagrebu, o ovogodišnjem ljubljanskom grafičkom bijenalu. Gotovo pa smo došli i do nogometnih tema. Vrijeme je odmicalo i išao sam pogledati izložbu. Isključili su alarm...

Izložba grafičkog opusa Ivana Picelja zauzela je cijeli kat Tivolskoga grada. Svaka je prostorija bila predodređena za jednu od Piceljevih grafičkih mapa poredanih vremenom kako su nastajale. Prva je soba bila ispunjena sa osam grafičkih listova iz 1957. godine nastalih u Melnjakovu studiju na zagrebačkom Kaptolu kao prve serigrafije u Hrvatskoj uopće. Slijedila je mapa s dvanaest grafika Ouvre programée No 1 iz 1966. tiskanih u atelijeru Brane Horvata u Zagrebu, a za izdavača parišku Galerie Denise René, zatim Cyclophoria (1971) tiskana u pariškom Atelier Arcay za istu galeriju, zagrebački Remember iz 1976. s trinaest serigrafija (sedam za Maljeviča, po tri za Mondrijana i Rodčenka), Connection sa sedam serigrafija iz 1979/80, pariški Remember iz sredine osamdesetih (ovaj put petnaest za Maljeviča, osam za Mondrijana i šest za Rodčenka) i tri grafičke mape naslovljene s Varijacije 1994, Varijacije 1994 i Varijacije 2002. Ovih posljednih šest nabrojanih mapa tiskane su kod Brane Horvata.

Uz grafičke mape MGLC je postavio i Piceljev plakat 6. međunarodne grafičke izložbe u Ljubljani iz 1965. godine, publikacije samostalnih izložbi iz 1965, 1973. i 1986. godine te brojne publikacije grupnih izložbi u Ljubljani. Uz te su kataloge postavljeni i katalozi onih bitnih programatskih ljubljanskih izložbi kao što su Konstruktivistične in kinetične tendence v grafiki, Črno in belo te Portfolio — 55 protagonistov konstruirane umetnosti u sklopu 21. grafičkog bijenala na kojem je predstavljen zajedno s Aganmom, Kellyjem, Fontanom, Sotom te Kniferom, Šutejem i Richterom. Nažalost, mjesta u prostoru za mapu Géométrie élémentaire (1974), bergamskog izdavača Edizioni Eurgrafika, nije bilo. Zid galerije, prema Piceljevu mišljenju, ne trpi prenapučenost. I dok sam došao do sredine ove fantastične izložbe, došli su ljudi s televizije i pojavio se Picelj, simpatičan i srdačan kao i uvijek, uredan i nasmiješen, prekrasna raspoloženja s neizbježnom žarkom kravatom oko vrata. Posjeli su ga u prostor, među njegove grafike i odgovarao je na pitanja novinara, objašnjavajući kako mapa Remember tiskana u Zagrebu za motiv ima Maljeviča, Mondrijana i Rodčenka, dok ona pariška ima Malevitcha, Mondriana i Rodtchenka.

Devedeset intenzivnih minuta

Malo nakon pet popodne i ljudi su se već okupili u jednoj od prostorija. Za stol je sjeo Brane Kovič, slovenski povjesničar umjetnosti koji ponajbolje poznaje razdoblje u kojem je stvarao i stvara Ivan Picelj, i razgovor je započeo. U devedesetak minuta neobaveznog i izvanprotokolarnog te vrlo ugodnog razgovora s Piceljem (iliti Picljem kako bi naši susjedi izgovarali, a zvučalo bi neobično simpatično) slušatelji su mogli čuti umjetnika koji raspolaže golemim životnim iskustvom, čovjeka koji je iznimno aktivno sudjelovao u događanjima koja su prethodila osnutku EXAT-a 51 te nakon njega.

Sve je, kazao je Picelj, počelo u kavanskom krugu bliskih prijatelja, umjetnika i arhitekata čija su danonoćna druženja znala iznjedriti oštre rasprave o položaju umjetnosti kasnih četrdesetih i ranih pedesetih godina, vremenu dominacije socrealizma i ideologije. Često su im se pridruživali drugi intelektualci, povjesničari umjetnosti i književnici. Javno očitovanje umjetničke skupine u prosincu 1951. te izložba u Piceljevu stanu u Gajevoj 1952, a posebice velika izložba Kristl — Picelj — Rašica — Srnec u dvorani Društva arhitekata Hrvatske na tadašnjem Trgu Republike u drugoj polovici veljače 1953. udarile su temelj novoj poslijeratnoj umjetnosti, umjetnosti slobode i različitosti. Picelj je istaknuo i rasprave koje su proizašle iz tih događanja, a koje su u trajanju od četiri mjeseca bile organizirane u Društvu sveučilišnih radnika. Akademski su razgovori imali posebnu težinu i na njima se pokušao očistiti pojmovnik u umjetnosti kao odgovor na exatovski manifest, manifest u kojemu je početkom pedesetih, između ostalog, odjeknulo i ovo:

(...) onima koji ovakve radove smatraju importom,

epigonstvom, imitatorstvom — iako im

zapravo ne bi trebalo odgovoriti, odgovaramo

da su kulturna dobra vlasništvo

čitavog čovječanstva (...)

Sjetio se Picelj i debate o zagrebačkom Ritz-baru u Petrinjskoj, početaka izlaganja u Galerie Denise René u Parizu, Victora Vasarelyja i op-arta. Bilo je iznimno ugodno slušati sjećanja tog umjetnika jer je razgovor tekao u vrlo relaksirajućem tonu, bez ikakve predestinacije, bez ograničenja. Nije Picelj zaobišao ni Nove tendencije, Getulija Alvianija, Henrika Straževskog, tri gospođe iz Pariza, Delaunay, Pevsner i Kandinsky. Memorije su se redale kao po traci, ali vrlo neobavezno, često s velikom dozom humora. I tako sve do pola sedam. Nakon ovog neobaveznog razgovora, uslijedio je još neobavezniji, uz datulje. Jednostavnost u svemu... Posljednji pogled na grafičke mape kojima su predgovore pisali Gillo Dorfles, Annie Le Brun, Abraham A. Moles i drugi. Izložba Piceljeva opusa, minus jedna mapa, bila je jedinstvena prilika da se upoznamo s radovima koje ćemo tko zna kada i tko zna gdje opet moći vidjeti u ovakvu kompletu. Večer je već odavno pala i opet me čekala šetnja do Cafea Minimal. Merlot, malo prehladan. Pada mi na pamet i zgražam se nad činjenicom da Zagreb ove godine nije dostojno obilježio pola stoljeća od izložbe na Trgu. U neposrednoj blizini Minimala te je večeri Mestna galerija slavila svoju četrdesetu obljetnicu uz otvorenje prigodne izložbe. Upravo je tu godine 1993. postavljena izložba Konstruktivistične in kinetične tendence v grafiki.

Vraćam se na kolodvor nešto ranije no što mi je vlak trebao krenuti. Ovaj put odjeljci u vlaku prema Solunu. Prelistavam darovane mi kataloge (od srca ti hvala Lili!!!), čitam odličan slovenski tekst Ješe Denegrija koji je 20. studenog osobno vodio po Piceljevoj izložbi. Ne idem do Soluna, samo do Zagreba, i prije srijede već sam kod kuće.

Marko Kružić