Fragmenti života

Fragmenti života

Fotogalerija Lang izložila je dvadeset i četiri fotografije iz Dabčeva dnevnika. Radovi su, pretpostavljam, bili odabrani prema poetskoj vrijednosti ili značenju koje su te fotografije imale u datom trenutku za dvojicu autora, autora fotografija Dabca i autora izložbe Želimira Koščevića. Jer, teško bi bilo drukčije tumačiti, osim trenutnom naklonošću, izbor upravo tih između više stotina fotografija

Prividni kontinuitet koji možemo pratiti u vlastitom životu promatrajući ga kroz fizičku prisutnost i linearno smjenjivanje različitih događaja i etapa, ne možemo pronaći ni u kojoj drugoj sferi čak ni vlastitog života. Ono vrijeme koje nas određuje, određuje naše postojanje, svojom mjerljivošću daje nam osjećaj da uronjeni u kontinuitet jednako tako kontinuirano i živimo, ali koliko je kontinutitet sveprisutan i nama pojmovno jasan toliko je i stran našem unutarnjem otkucaju koji slaže slike prema vlastitom rasporedu. Parcijalnost naše memorije, diskontinuirana prisutnost naše svijesti, fragmentarnost percepcije dio su formalnoga sadržaja programa našeg bivanja. Kako uopće vidimo i pohranjujemo viđeno, je li dovoljno sjećati se kada naše mentalne slike nestaju kao i događaji kojima su one pridružene, kako se uopće sjećamo i u kojem se trenutku zaista događa naš život? To su univerzalna pitanja koja umjetnici i teoretičari postavljaju stalno iznova, a nova forma fotodnevnika, koja je realizirana na razmeđi privatnog i javnog, te trenutnog i trajnog, ponovno ih dovodi u fokus promatranja.

Dok je slikarstvo pažljivo odabiralo trenutke koje će zaustaviti u vlastitom mediju, fotografija je uvijek imala tu mogućnost da ih od života ukrade. Kroz gotovo novi žanr foto-dnevnika djelići života bivaju kopirani, u određenom pravokutnom formatu čistih rubova možemo vidjeti slike koje bi izbjegle našem memoriranju, one segmente koji čine neku veću sliku, a kojih se nikada ne sjećamo pojedinačno. Pa mi se tako i ne sjećamo, naše mentalne slike, koliko bile fragmentarne, one su isto toliko sumarne. Dok naše oko pojedinačni događaj istražuje krećući se od točke do točke, fokusirajući samo djelić slike, brzim kretanjem tu sliku opisuje i slaže puzzle naše percepcije, istodobno taj se događaj mijenja i mi ga vidimo u pokretu, bez mogućnosti da sagledamo trenutak u cijelosti. Fotografija kao medij ima tu mogućnost da od života ukrade te djeliće sekunde koji su u nizu sačinjavali neki doživljaj ili događaj i pruži nam priliku da kao statičnu sliku sagledamo fragmente života, analiziramo formalnu stranu naše percepcije, u izmijenjenoj dimenziji, interpretirane od autora i medija, pruži nam iluziju da smo uhvatili djelić preslika našega života.

Ideja fotodnevnika

U Dabčevoj ideji fotodnevnika izražena je želja, namjera, da se zaustavi vrijeme, odnosno da događaji, lica, vrijeme, ljudi i njihove priče ostanu zabilježeni. Izražen je i strah od gubitka vremena, događaji i ljudi neumitno nestaju ne ostavljajući trag osim u našem ionako fragmentarnu sjećanju. Pričajući priču, vlastitu ili tuđu, u intersekcijama gdje se susreću vlastito osobno i osobno onoga drugog nalazimo se i mi kao promatrači. Čitajući nečiji dnevnik, zar sjećanja onog drugog, otisnuta jezikom govora ili slike, ne postaju i naša vlastita sjećanja? Mi nismo sudjelovali u nečijem životu, ali to isto događanje danas, putem riječi ili fotografije, sudjeluje u našem. Promatrajući fotografije te privatne priče o kojima ne znamo gotovo ništa ili baš ništa selektirano postaju fragmenti našeg sjećanja i možda postaju dio neke naše priče. Spontane i tehnički nesavršene fotografije, ponekad snimane rukom drugoga, odražavaju, na jedan drugi način, spontanost i nesavršenost vlastite memorije.

Fotogalerija Lang izložila je dvadeset i četiri fotografije iz Dabčeva dnevnika. Radovi su, pretpostavljam, bili odabrani prema poetskoj vrijednosti ili značenju koje su te fotografije imale u datom trenutku za dvojicu autora, autora fotografija Dabca i autora izložbe Želimira Koščevića. Jer, teško bi bilo drukčije tumačiti, osim trenutnom naklonošću, izbor upravo tih fotografija između više stotina fotografija koje su nastale samo u posljednjih nekoliko godina (kompletan dnevnički ciklus Dabčevih snimaka obuhvaća punih četrnaest godina njegova života i rada i oko petnaest tisuća odabranih fotografija). Ovakva izložba svakako je dobrodošla u sredini koja nema veći izložbeni prostor namijenjen izlaganju fotografije, i možemo razmišljati da je bolje vidjeti nešto nego ništa, no ona je ipak premala da bi se stekao pravi dojam o značenju takva projekta. Možda je u tom smislu bila uspješnija izložba u Galeriji gradskoj kada je nekoliko stotina fotografija iz Dabčeva dnevnika prekrivalo zidove znatno veće galerije od poda do stropa. Množina je važna u takvoj formi, niz događaja koji zrcale jedan život, slijed koji je moguće ili nije moguće pratiti. Kada čitamo dnevnik, nekoliko istrgnutih stranica malo znače, tek da naslutimo stil i ono što nas očekuje ako pročitamo cijelu knjigu. I zaista, možda je upravo knjiga najprimjerenija za ovakvu formu izraza, gdje možemo listati i ponovno listati jednu priču, otkrivati fragmente jednoga života, života koji je barem u formalnom smislu posve nalik našemu.

Tanja Masnec Šoškić