Eppur si muove!

Eppur si muove!

Iako u mnogočemu kontradiktoran, 38. zagrebački salon arhitekture važna je prekretnica za domaću arhitekturu. Prije svega, što svjesno, a što nesvjesno, pružio nam je stvarnu sliku domaće arhitekture na početku 21. stoljeća

Nakon kreativnog i etičkog sloma hrvatske arhitekture potkraj prošloga stoljeća, uvjetovana ponajmanje ratnim prilikama, a mnogo više malograđanskim mentalitetom provincijskog okružja, posljednji, 38. zagrebački salon arhitekture pokazatelj je znakovitih pozitivnih pomaka. Ponajprije riječ je o generacijskoj smjeni, čija je jedna od bitnih posljedica kreativan pomak u domaćoj arhitekturi, od stilskih izama prošlog stoljeća ka arhitekturi novoga, digitalnoga doba. Važnu, ali i kontroverznu ulogu pritom će odigrati glavni izbornik salona Stefano Boeri. Naime, on će već u prvom krugu od 441 pristiglog rada eliminirati njih čak 274, da bi se na kraju brojka zaustavila na 75 autorskih radova, od kojih je njih 65 bilo u konkurenciji za nagrade.

Raspuhivanje višestoljetne paučine

Bitno je istaknuti da će Boeri eliminirati niz arhitekata, među kojima se našlo i ponešto uvrijeđenih autoriteta. Nakon višedesetljetne paučine u kojoj su se ti naši autoriteti štićeni pragmatičnim kukavičlukom vlastitih apologeta osjećali poput bubrega u loju, postalo je sasvim jasno da rez na domaćoj arhitektonskoj sceni može učiniti jedino netko neutralan, izvana, poput Stefana Boerija. No, nažalost, on tu mogućnost neće iskoristiti do kraja. U pojedinim trenucima očite su Boerijeve nedosljednosti, kontradikcije i kompromisi. Umjesto dosljedna generacijskog i kvalitativnog reza uz niz zanimljivih projekata i mlađih autora u Boerijevu užem izboru pojavljuje se nekoliko već od prije poznatih imena, čiji radovi mogu još jedino konkurirati na nekoj od nezanimljivih godišnjih izložaba Udruženja hrvatskih arhitekata. Boerijeva sklonost kompromisu osobito će doći do izražaja pri dodjeli nagrada salona. Ukupno će ih biti dodijeljeno sedam. Tri jednakovrijedne prve nagrade dodijeljene su Lei Pelivan i Tomi Pleić za projekt škole u Koprivnici, Hrvoju Njiriću za nedavno međunarodno nagrađen kineski projekt u Nanjingu Share or die.com i Petru Miškoviću za projekt Parasite u riječkom Muzeju narodne revolucije. Četiri jednakovrijedne druge nagrade dodijeljene su: 3LHD-eu za već nagrađivani rad Memorijalnoga mosta u Rijeci, Andreju Doronjgi i Ivanu Franiću za realizaciju Platforme za parkiranje u Zagrebu, Darku Latinu, Marku Milasu, Maroju Mrduljašu i Ante Periši za projekt riječkog Islamskog centra te autorskom timu Atmosfera, Bernardi i Davoru Silovu za projekt Ronilačkog kluba Zagreb.

Nažalost, stječe se dojam da je glavnina dodijeljenih nagrada rezultat Boerijevih kompromisa i podilaženja određenim krugovima. Prije svega riječ je o nekritičkoj i isforsiranoj dodjeli nagrada Njirićevu kineskom projektu i 3LHD-ovu mostu. Jednako tako začuđujuća je i dodjela nagrada projektima za koprivničku školu i Islamski centar, koji kvalitetom znatno zaostaju za većinom radova. Tim više što primjerice nagrađeni Islamski centar, autora, između ostalih, Latina i Mrduljaša, kvalitetom nadilazi njihov natječajni projekt sisačkoga autobusnog kolodvora. Jedine dvije opravdane nagrade su Doronjgi i Franiću (koji je ujedno i među najstarijim sudionicima salona) za parkirališnu platformu i autorskom timu Atmosfera za odista impresivan projekt ronilačkoga kluba, koji kreativnim iskorakom nadmašuje većinu predstavljenih radova na 38. zagrebačkom salonu arhitekture.

Tri cjeline domaćeg arhitektonskog trenutka

Očito je i sam Boeri bio svjestan vlastitih nedosljednosti, koje će u kasnijim istupima nastojati opravdati. »Svi projekti«, izjavit će Boeri obrazlažući svoj izbornički pristup, »na određeni realističan način pokazuju različite situacije u Hrvatskoj«. Doista. Polazeći od te činjenice i posljednji salon možemo podijeliti na tri cjeline u kojima se kristalizira današnji domaći arhitektonski trenutak. Prvu skupinu čini generacija autora čiji se rad usko veže uz postmodernistička kretanja posljednjih desetljeća prošloga stoljeća. Iznadprosječnošću i kvalitetom u skladu s vremenom u toj skupini valja istaknuti radove Penezića i Rogine, Nene Kezića, Saše Randića i Idisa Turata, Tomislava Ćurkovića i Zorana Zidarića, Marija Perosse, Hrvoja Njirića te 3LHD-a. Toj bismo skupini mogli pridružiti i nekolicinu autora koji se javljaju tijekom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Izuzmemo li iz tog okružja nagrađeni rad Ivana Franića i posljednju rovinjsku realizaciju Berislava Iskre, stječe se dojam da kreativni dometi te generacije još jedino mogu svjedočiti o dugotrajnoj i kroničnoj stvaralačkoj impotenciji, koja je među inima jedan od neizostavnih elemenata krize hrvatske arhitekture proteklih desetljeća. No, De mortuis nil nisi bene.

Ono po čemu bi povijest hrvatske arhitekture 21. stoljeća trebala pamtiti posljednji salon jest, kao što je u uvodu rečeno, prva jasna naznaka generacijske smjene i iskorak ka arhitekturi novoga, digitalnog doba, koju će još negdje sredinom osamdesetih prošloga stoljeća u domaćoj arhitekturi najaviti arhitekti Penezić i Rogina. Unutar te skupine možemo izdvojiti desetak autora i autorskih timova čija retorika pokazuje kreativan iskorak od arhitektonskih izama prošloga stoljeća. No, važno je istaknuti da je uglavnom riječ o nerealiziranim projektima. Na realizacije otpada tek manji dio, koji se uglavnom veže uz aktualnu izgradnju iz programa tzv. POS-a, koji će se tijekom posljednjih godinu dana pokazati važnim čimbenikom reanimacije domaće arhitektonske scene. Također je važno istaknuti da je većina autora iz te skupine tijekom posljednjih godina aktivno prisutna i na svim važnijim domaćim arhitektonskim natječajima, unoseću u ustajalu arhitektonsku scenu dugo žuđen dah svježine.

Među zapaženijima u toj skupini već je spomenuti autorski tim Atmosfera, koji čine Bernarda i Davor Silov. Uz drugonagrađeni projekt ronilačkog kluba, oni će se na salonu predstaviti s još četiri projekta, među kojima treba istaknuti projekt dvojne obiteljske kuće Lešić-Šušnić, prototip stanovanja Crvići Muzej u prirodi. Projekti muzeja i ronilačkog kluba bezvremenom ludičkom dimenzijom zalaze u sferu, govoreći terminologijom suvremenih medija, meditativne tzv. Chillout-arhitekture. No, jednako tako oni pobuđuju sjećanje, kako stoji i u obrazloženju nagrade, »na tradiciju europske utopijske arhitekture«. Riječju, skupina Atmosfera najvažnije je otkriće posljednjega salona. Na sličnom je tragu i Vjera Bakić, projektom Architecture, starting points.

Atomske skupine

Govoreći o realizacijama i projektima koji se odnose na javne prostore također treba istaknuti nekoliko autorskih skupina. Najvažnija je realizacija osječkoga Spomen-obilježja poginulim hrvatskim braniteljima i stradalnicima Domovinskoga rata autorskog tima koji čine: Koraljka Bebrić, Mirko Buvinić, Maja Furlan Zimmermann, Siniša Glušica i Sabina Majdandžić. Druga zapažena realizacija javnoga prostora porečki je trg Vabriga Aleksandre i Alana Kostrenčića. Od idejnih projekata javnih prostora treba istaknuti projekt oblikovanja banjalučkog parka Mladena Stojanovića Željka Pavlinovića, Saše Košutića i Siniše Ilića, te idejno oblikovanje glavnoga sisačkog parka prema projektima autorskog tima Capsula, koji čine Ivana Ergić i Vesna Milutin.

Jedno od najvažnijih i najintrigantnijih ostvarenja koja su se mogla vidjeti na posljednjem salonu jest i višestambena zgrada POS-a u Krapinskim Toplicama iznimno darovitih arhitektica Ive Letilović i Morane Vlahović. Riječ je o jednom od najboljih domaćih arhitektonskih ostvarenja tijekom 2003, koje nažalost neće biti prepoznato i od lokalne sredine. Među inima također treba istaknuti i projekt sisačkog ugostiteljskog objekta s vidikovcem Ivane Kosier Milovac, Darka Kovača i Ivana Ljubića, projekt sisačkog autobusnog kolodvora Darka Latina, Ane Lončar i Maroje Mrduljaša te projekt crkve u Mičevcu ASK atelijera, koji čine: Sanja Gašparović, Azra Suljić, Krunoslav Šmit i Neven Bilić.

Zaključimo. Iako u mnogočemu kontradiktoran, 38. zagrebački salon arhitekture važna je prekretnica za domaću arhitekturu. Prije svega, što svjesno, a što nesvjesno, pružio nam je stvarnu sliku domaće arhitekture na početku 21. stoljeća, iz čijeg se korpusa, kao što je rečeno prvi put jasno izdvojila skupina mlađih autora s kojima je hrvatska arhitektura konačno zakoračila iz postindustrijskog u digitalno doba. Na kraju ipak možemo reći: Eppur si muove.

Krešimir Galović