Enigma kao prozor

Enigma kao prozor

Patricia Highsmith, Sovin huk, prev. Tomislav Mihalić, Znanje, Zagreb, 2003.

U naše doba, te u skladu s duhom vremena koje je drsko uvelo neke preinake u poimanju visoke i niske literature, pisce dobrih trilera i njima bliskih krimića kritika više ne dočekuje kao šund mahere, nego kao zvijezde koje uvjerljivo i odlučno brane svoje pisanje. Pred nama je upravo takav jedan roman s elementima trilera, odnosno većeg unosa jeze i strave, ali i s elementima krimića i ljubića, proslavljene spisateljice Patricije Highsmith. Uostalom, već je prvi njezin roman, Strangers on the train iz godine 1950, poslužio Alfredu Hitchcocku kao predložak za film.

Odličan prijevod

Veći broj podataka o njezinu životu i djelu nalazimo na ovitku ove uzorno opremljene knjige. Između ostalog da je rođena 1921. u Fort Worthu, u Teksasu, a da je odrasla u New Yorku, dakle, u gradu u kojemu je već s početka stoljeća zaživjela žanrovska proza koja se vjerojatno oslanjala na engleski gotički roman, upravo zbog navješćivanja strave i tajanstvenosti. Highsmithova je od 1963. živjela u Europi, a umrla je u Švicarskoj. Dobitnica je brojnih nagrada za kriminalističku prozu, u kojoj se po vlastitu priznanju bavi psihologijom krivnje. Mnogi su joj romani prevedeni na hrvatski, a mnogi su i ekranizirani — najčešće oni u kojima se pojavljuje negativni junak Tom Ripley.

Nemala je zasluga i ona prevoditelja romana Tomislava Mihalića, koji je, čini se, nasljedovao odličan osjećaj za hrvatski jezik od djeda i oca, Stjepana i Slavka Mihalića. Izbjegavajući sve modalne izraze koji se očituju kao stereotipni komentari te s velikim osjećajem za suvremena dramaturška načela govornog iskaza ponudio je hrvatskoj čitalačkoj publici napeti roman. Posebno treba istaknuti njegovo znalstvo kada su posrijedi logičke figure, jer ipak, ova vrsta romana posjeduje manji broj tropa i figura misli, i uopće manjak ganutog govora, uz nekoliko iznimaka kada je riječ o alegorijama, aluzijama, simbolima i emfazama.

Sovinu ulogu u romanu i ulogu njezina zloguka huka, koji najavljuje blizinu smrti, preuzima glavni akter Robert Forester, tridesetogodišnji inženjer i pasionirani crtač ptica koji bježi iz New Yorka u mali američki gradić Langley. U blizini tog gradića isprva će tajno promatrati mladu i privlačnu djevojku imenom Jenny Thierolf. Kada je pak spontano upozna, otkriva svoju neodlučnost, melankoličnu narav i pomalo aseksualnost, stoga je kritika ovaj roman označila kao roman o ljudskoj potištenosti. Jer, djevojka uz Roberta spozna bliskost njihovih duša, dodatno ispunjenih tragedijama u djetinjstvu, te napušta zaručnika Gregora, koji u očaju iskonstruira svoje ubojstvo. Za to, dakako, bude osumnjičen nosilac smrti Robert Forester. Povećana skrb i suosjećajnost za glavnog junaka osjeća se do posljednje iščitane stranice, što je također vrlina romana. Dodatni, gotovo shizofreni poremećaj u komunikaciji ovog nesnosnog društvanca unose Nicki, bivša Robertova žena, polutalentirana slikarica koja mu po svaku cijenu želi napakostiti, što na kraju dobiva sadomazohističku dimenziju koja se ničim ne može nadzirati. Na kraju tupavi Gregor bude raskrinkan i zatočen, zla Niki nehatom ubijena, a tu je i smrt sirote Jenny te ubojstvo dr. Knotta, koji je liječio Roberta.

Poremećenost jedinstva života i smrti

Zanimljivo je pratiti psihologizam svih junaka u ovome romanu. Jenny je nakon bratove smrti, o smrti i umiranju govorila kao da je to nešto što želi upoznati. »Do sada nisam znala da ti predstavljaš smrt«, rekla je Robertu u trenutku sumnje. To ponešto govori i o njezinu samoubojstvu, ali i o vječnim željama djetinjstva o biti stvari. Put koji su odabrali junaci ovoga romana duboka je poremećenost u organskom jedinstvu života i smrti. Primjerice Jenny, i Robert i smrt, kako je zapisano u romanu, grlili su zemlju. Za Niki, glavni je junak psihopat, spreman za umobolnicu, a za Jenny stalna enigma. Robert pak smatra da on zaista jest enigma, ali kao otvoren prozor. Uostalom, on vidi zazorno, i to u jednom snu koji stalno sanja: »Čudno sanja. U snu prilazi čovjeku koji sam sjedi za stolom, čovjeku u svećeničkoj odjeći. Pita ga: Jeste li vi brat Green? Ili katkad brat Smith, ili brat Jones, ili bilo što. On ga tada sa smiješkom pogleda i kaže: Ne. Ja sam brat Smrt.« Jedan od mogućih zaključaka glede ovoga sna bila bi želja za podudaranjem s pretpostavljenim autoritetom, s naglaskom za osjet boli i zapravo odbacivanja užasnoga grotla smrti. Iz svega se nazire, pounutrenje agresivnosti prema samu sebi. U slučaju Roberta i Jenny, dualizam muško-žensko nije bio na suprotnim stranama. Između njih stajali su samo međusobno zaraćeni Eros i Thanatos.

Sead Begović