Dualnost stvarnosti

Dualnost stvarnosti

Dvojezična (tajvansko-engleska) spiritualno-mistična drama koja se odlično uklapa u novi, tihi svjetski ustanak horor-žanra, koji bazno i emanira iz Azije (s lučonošama-redateljima poput Hidea Nakate ili blizanaca Oxida i Dannyja Panga) i koji preferira postupnu gradaciju strave do začudnih mu završetaka (linija koju slijede zapadni Uljezi i Šesto čulo).

To ’čudo’ tajvanske kinematografije (antikomercijalna kinematografija kojoj je ovo najskuplji film u povijesti) djelo je nagrađivanog redatelja Kuo-fu Chena, koji u žarište naracije postavlja istragu niza psihosomatskih smrti, zapravo izazvanih hibridnom životnom formom — halucinogenom crnom plijesni u mozgovima žrtava, a koje za ritualna umorstva po principu ’pet budističkih paklova’ počinja ekstremistička taoistička sekta u cilju postizanja besmrtnosti ’odabranog’. Pritom, po principu najtvrdokornije holivudske (!) buddy-formule, slučaj rješavaju dva antagonistična partnera: stoični Amerikanac Richter — nositelj znanstvene metode, paralelne njegovu zapadnjačkom identitetu, te neurotični i potisnuti Huang — prezentant tajvanske kulture i njezinog tradicionalnog doticaja s mitologijom. Usto svaki od njih figurira za oprečan sustav vrijednosti i točku poimanja svijeta, te dok je u startu znanstveno (američko) uplitanje bilo neminovno kao legitimizacija istrage, vrlo skoro dolazi do kolapsa distinkcije između intelektualnog i duhovnog, odnosno i bilo kakvih potencijalnih hijerarhija između Tajvana i SAD-a (istoka i zapada).

Filmski wok

Ta dualnost iz naslova (Double Vision) stoga biva stalno prisutna i na stvarnoj i na metaforičkoj razini; vrlo uočljiva ili katkad skrivena u detaljima. Na taj način snažan motiv paranormalnog odmiče film od puke whodunit strukture, pokušavajući ogoliti opreku dvojnosti u samoj srži, te kroz čin lova na ubojicu postavlja i fundamentalna pitanja o područjima vjerovanja i onom opipljivom.

Obrazac Mulder-Scully (Huang-Richter) identiteta tako postaje još jedan, možda najprepoznatljiviji od niza imitativnog patcworka kojim U krugu smrti obiluje (Sedam, Kad jaganjci utihnu). Na klasičnu holivudsku matricu on, naime, kalemi honkonški detektivski žanr zaogrnut istočnjačkim misticizmom, i umeće ga u političku atmosferu suvremenog Tajvana. No iako bazno deja-vu hibrid, Chenov film ipak nije samo to. Vrlo dobro režiran, solidno glumljen i vizualno atraktivan, poprilično umješno barata odabranim materijalom, te najbliži biva definiciji eskapizma — puno inteligentnijeg od onog kakav mogu pružiti ostali epigoni na tragu mistery-trilera. (Zbrčkano psihodelično-nadrealističko turbulentno finale umanjuje opći lagani linearni niz kojem je film pribjegao u svom većem dijelu, i koji je samo sporadično ’razbijao’ flashbackovima, halucinacijama ili vizijama protagonista.)

Stoga svim ljubiteljima nadrealnog, a pogotovo trilera, U krugu smrti postaje imperativ — gledati.

Katarina Marić