Dramatične promjene

I posljednji čovjek koji se rodio onoga dana kad se dogodila prva filmska projekcija umro je. Kako je od sama početka film zamišljen kao populistička umjetnost i vodeći komunikacijski medij, više ga nipošto ne možemo držati mladim. Hoću reći, možemo pomalo i svoditi neke račune, usuditi se na neka poopćavanja, jer, čini se, sve novo što će se zbiti udaljavat će ovaj medij od njegove definicije i zapravo — voditi k nekim novim medijima i umjetnostima.

No, ovaj tekst u prvom redu u potpunosti je podređen tvrdnji da se nikada u povijesti filma nisu dogodile tako drastične promjene, zapanjujući pomaci, kao u posljednjih nekoliko godina u animaciji!

Nekoliko filmova, primjerice, U potrazi za Nemom, Čudovišta iz ormara, Shrek, potpuno su prešli prag nade kad govorimo o jednom potpuno novom kreativno-vizualno-animacijskom sustavu iznjedrenom iz tehnoloških proboja napravljenih u takozvanoj 3D-animaciji.

Ali, pokušajmo se sjetiti i nekih drugih dramatičnih pojava, ni blizu ovoj, koje su pomaknule obzore te umjetnosti, kako bih dokazao tvrdnju iz uvoda...

Zahvaljujući činjenici da se film tehnološki definira kao integriranje fotografija pri vrtnji (projekciji) pred našim (tromim) očima, bez obzira na razne tehničke inačice zapisa, ova definicija zanavijek je (dok je filma) ujedinila nekoliko žanrova: igrani, animirani i dokumentarni.

Potrebe za mijenama

Dokumentarni žanr iskazao je najmanje potrebe za mijenama. Dramatičan trenutak zbio mu se pri prijelazu na televiziju, no ni tehnička usavršavanja ni produkcijski milje nisu promijenili njegovu izvornu logiku. Ostala je donekle upitna njegova kinematografska komercijalnost«.

Igrani film imao je naizgled burniji život, ali sve se nekako vrtjelo oko takozvanoga sustava zvijezda — karizmatskih glumačkih osobnosti, spektakularnih ostvarenja i koketiranja s nasiljem i pornografijom. Činilo se sedamdesetih, nakon bombastičnih uspješnica Lukas-Spielberg proizvodnje, kako će novi zamah igranom filmu dati svemirske odiseje i let u iracionalno. No, taj brod brzo se prizemljio. Vrlo brzo uvidjelo se, što dalje putuješ, to više osvajaš prostor proizvoljnog, u čemu je sve moguće pa i sve nezanimljivije. Ostali su živjeti tek oni fictioni koji su ostali jednom nogom na tlu kakve-takve socijalne prepoznatljivosti (razni james-bondovi, alieni, matrixi i slično). U sve savršenijim produkcijskim okolnostima (a njihovu blagodat dijelili su i ostali žanrovi!) reciklirale su se zapravo uvijek iste teme. Sedamdesetih godina nekako se odustalo i od trodimenzionalnoga filma, gdje su gledatelji dobijali posebne naočale u prostorima za projekcije.

Velikim uspjesima raznih Gospodara prstenova igrani se film ne bi trebao odveć hvaliti. Iznijet ću smjelu tvrdnju: to su zapravo animirani filmovi!

Najdramatičniji događaj u životu igranoga filma zbio se pri prijelazu na zvučni film!

Igrani i dokumentarni film nikada nisu imali kreativnu logistiku eksperimentalnog ili prepoznatljivo umjetničkog filma, što će, vidjet ćemo, u razvoju animiranoga biti ključno. Eksperiment u igranom i dokumentarnom filmu uvijek se nekako poimao, pa čak teoretski i definirao, kao eksces od prototipa, atak na osnovne sinkretičke vrijednosti u naraciji, timingu, tretmanu kadriranja i slično.

Zahvaljujući tome što animator doista u realnom vremenu kreira svaki kvadrat filma, eksperiment, bilo tehnološki (Norman McLaren, Aleksandar Alexeieff...), bilo likovni (Caroline Leaf, Frederick Back i čitava plejada ostalih), bilo animacijski (zagrebačka škola, Walt Disney...), bio je sudbinski i organski pratilac trivijalnog i komercijalnog filma.

Dapače, u današnjoj internetskoj civilizaciji pojavljuju se mnoge inačice takozvane flash animacije s nevjerojatnim perspektivama kreativnoga razvoja.

Razvoj računalne tehnologije

A onda sredinom sedamdesetih sramežljivo, pa nakon nepuna desetljeća gromoglasno, razvila se u suglasju s likovno-animacijskim eksperimentiranjem računalna tehnologija, ali ne kao puki usavršivač percepcije, udobnosti ili produkcije, nego pomičući kompletni doživljaj u područja nevjerojatnih, fantastičnih predjela.

Vrlo brzo došlo je do idealne sinteze kreiranja trodimenzionalnoga prostora i kretanja kamere te fascinantnih likovnih iskustava dvodimenzionalne animacije. To je ovoga časa dobitna kombinacija u cjelokupnoj kinematografiji, i tom procesu ne nazire se kraj.

Donio je taj dramatični događaj i neke popratne pojave: propast zastarjela Disneyeva svjetonazora (ovoga časa raspušta se veliki studio u Orlandu), monopol nekoliko producenata i jednu konstantu: Europa poput uspavane ljepotice motri na te procese i o tome tiska izvrsnu teoretsku literaturu.

Držim palce Japancima koji se nešto batrgaju na sve nejasnijim sjećanjima na vlastitu posebnost, no bojim se da i oni posustaju u novom, zastrašujuće ambicioznu zamahu američkog animiranog filma.